instant fap

Poučna priča: Ožiljak

Poučna priča: Ožiljak

Laganim korakom prilazim velikoj žutoj zgradi sa dječijim igralištem u pozadini. Ruke mi se znoje, srce ubrzano tuče…Skrivam se iza majčinih leđa, sa željom da nikada ne uđemo unutra, iako sam sama odlučila posjetiti nekadašnje drugare u Dječijem domu „Bjelave“. Tamo sam živjela do svoje pete godine, kao dijete ostavljeno odmah nakon rodjenja.

Pažnju mi privlače prozori bez zavjesa sa crtežima Miki Mausa. Velika pahulja snijega, napravljena od bijele spužve, još uvijek je okačena na ulaznim vratima. Dobro se sjećam tih zelenih vrata … Nikada ih nisam sama otvorila. Ni sa unutrašnje, ni sa vanjske strane. Nama djeci je bilo zabranjeno približavati se tim vratima. Vaspitačice su govorile da iza njih živi zla vještica. Moj drug Marković se tome smijao i govorio da je iza njih Njemačka. On je sve znao i to da u Njemačkoj živi njegova prava mama. Ja nisam znala ništa, samo sam često sa tugom gledala u zelena vrata…Sada ih tiho otvaram. Sama. Prvi put sa majkom ulazim u zgradu koju sam napustila prije sedam godina.

Široki osmijeh direktora, pozdravi vaspitačica i djece umanjuju moj strah. Oni se raduju dolasku, a ja sam zbunjena…U Domu su još uvijek Azra i njena sestra, blizanci Nedim i Selim…ja pogledom tražim Markovića. Nema ga. Kažu da je nedavno otišao sa svojom novom mamom. Ne pitam kuda, jer znam gdje vode putevi iza zelenih vrata…

Utrkuju se stari drugari ko će prije postaviti pitanje o mom životu izvan Doma. Jedni pitaju za školu, druge zanima imam li svoju sobu i spavam li sama u njoj, treći hoće znati kakv mi je mobilni telefon, neko pita jesam li ikada išla na more…Pričam bez prestanka i ne znam kome bih prije odgovorila, kako što ljepše opisala gradove u kojima sam bila i trenutke radosti koje sam doživjela.

Bucmasta crnokosa djevojčica tiho pita je li ovo moja prava mama. Kada kažem da jeste, ona opet pita: „Ona najpravija mama?“ Potvrdjujem ponovo, a ona sa uzdahom objašnjava kako nema „ni jednu…“. Dok stiskam majčinu ruku, kažem joj kako će i ona imati mamu. Sa tugom pita kada će to biti, jer ona više ne može čekati! Uvjeravam je da će se to desiti uskoro. Boji se da je neće odmah prepoznati, objašnjava mi, a ja joj odgovaram kako će je ona prva prepoznati i odvesti u svijet gdje svako dijete ima mamu.

Medju posljednjima prilazi mi teta Behka, moja draga vaspitačica. Raduje se što sam porasla velika, za glavu veća od svojih vršnjaka iz Doma, što sam se promijenila i uozbiljila. Dok me ponovo grli, rukam traži stari ožiljak na čelu, dobijen u jednom od mojih brojnih nestašluka. Smijemo se jer je ožiljak gotovo nevidljiv. „Nestao je zajedno sa mnogim mojim ožiljcima“, objašnjavam radosno.

Jednom rukom uzimam teta Behkinu ruku, drugom majčinu i lagano silazim niz stepenice. Moja prva posjeta žutoj zgradi, mome dječijem domu je završena. Ponovo koračam svijetom u kojem svako dijete ima mamu, vjerujući kako će ovim istim putem krenuti i bucmasta crnokosa djevojčica.

Indira Rudić, 12 godina,
Sarajevo

KOMENTARI