To je priča o grupi koja je ostavila ogroman trag iako je snimila samo četiri albuma. No, to je i priča o Sarajevu, Bosni, Jugoslaviji te brutalnom ratu kojim su oni zbrisani. Ključni likovi Pušenja, iako tek 20 i nešto godišnjaci, predvidjeli su godinama ranije kroz zajebanciju tragediju koja slijedi te je opjevali na pločama benda i najavili je skečevima satirične televizijske emisije Top lista nadrealista.
Fajt Seje Sexona (Davor Sučić, 62) i Neleta Karajlića (Nenad Janković, 60), koji je u fokus vratio kultno i bitno, ali već pomalo zaboravljeno sarajevsko Zabranjeno pušenje, izbio je kao što i sve svađe ocvalih rokera izbijaju. Zbog para. Sejo, gitarist i glavni tekstopisac originalnog i jedinog pravog Pušenja, koji već gotovo tri desetljeća vodi “Hrvatsko Zabranjeno pušenje”, osjetio se ugroženim. Zato što mu Nele, pjevač i karizmatični frontmen originalnog i jedino pravog Pušenja, koji gotovo tri desetljeća vodi “Srpsko Zabranjeno pušenje”, ulazi u tržište.
Seji desetljećima nije smetalo što Nele pjeva njegove pjesme. Zašto je sada poludio na to i označio ga kao četnika?
Naime, cijelo trajanje njihovih paralelnih karijera, neusporedivo lošijih verzija jedinog pravog i zajedničkog benda, Sejo i Nele jedan drugom gotovo da nisu ulazili u terene. Sejo se iz Sarajeva preselio u Zagreb i već desetljećima pokriva Hrvatsku i BiH. Do prije pandemije je imao gaže i po Srbiji i “Republici Srpskoj”, ali otkako je 2019. Nele tamo počeo pjevati stvari predratnog Pušenja, gotovo ga više ne zovu. Okidač za Sejin bijes prema Neletu bio je dakle gubitak velikog srpskog tržišta, a do kraja je poludio kada mu je Nele ušao u Hrvatsku.
Nele je pred početak ratne kataklizme u rodnom Sarajevu pred najezdom domaćih i uvezenih četnika pobjegao u Beograd. Tamo se udružio s još jednim bivšim obožavanim Sarajlijom i članom originalnog Pušenja, Emirom Kusturicom. On se iz Muslimana Emira pretvorio u Srbina Nemanju. Ne, to nije zajebancija iz nekog skeča Top liste nadrealista ili tema pjesme Pušenja. Kao i u toliko ostvarenja ova dva genijalna isprepletena sarajevska kolektiva, stvarnost je sustizala događaje iz remek-djela njihovog benda i televizijske serije.
Pušenje Neleta i Emira koji je postao Nemanja carevali su svijetom, a Sejino Pušenje pokrivalo je teritorij Pišonje i Žuge
Elem, Nele je u Beogradu postao prilično uspješan. Nakačio se na vlak Kustinih ciganskih fantazmagorija, kojima filmaš proslavljen u Sarajevu već desetljećima omađijava zapadnjake. Za razliku od Seje i njegovog Pušenja, pretplaćenog na bajkerijade u Hercegovini, pučke fešte po Hrvatskoj te izlete do bosanske dijaspore, Neletov “No Smoking Orchestra” radio je šou na prestižnim pozornicama po cijelom svijetu.
Problem je nastao kada je promućurni Nele u svojoj najnovijoj profitabilnoj kombinaciji šou poželio proširiti na Hrvatsku. Smislio je plan na koji će odlijepiti svaki urbani i ruralni Hrvat, a posebno oni jugonostalgični. Hitove naroda i narodnosti će po Hrvatskoj izvoditi u pratnji Stefana Milenkovića. Onima koji se ne sjećaju Jugoslavije i koje ona barem popkulturno ne zanima to ime ne znači ništa, ali oni ionako ne čitaju ovaj tekst. Oni pak koji to rade jako se dobro sjećaju violinističkog čuda od djeteta. Divnog, krasno odgojenog dječaka koji je genijalno gudio po žičanom instrumentu u najgledanijim televizijskim emisijama obučen u frak i leptir-mašnu. Juga se ponosila malim senzacionalnim Stefanom.
Namazani Nele uletio je Seji na teren kombinacijom iz snova
Bio je dokaz da ta zemlja nije sposobna proizvesti samo Dražena Petrovića, Moniku Seleš i Piksija Stojkovića, nego da je osim sportskih wunderkindova kadra svijetu dati i reprezentativno dijete iz područja visoke kulture. Stefan Milenković je Nenadu Jankoviću imao odigrati još jednu bitnu ulogu. Osigurača i čuvara. Za razliku od lajavog Neleta, koji je iz rodnog i voljenog Sarajeva pobjegao zadnjim avionom onima koji će od sutra idućih tisuću dana to Sarajevo temeljito ubijati, sakatiti, silovati i razarati, te od tamo likovao kako je on sve to predvidio, mali Stefan se nije kompromitirao tijekom ratnih užasa. Istina, nije to ni mogao jer je tada imao “pet godina”, ali nebitno.
Ako neka braniteljska udruga krene raditi probleme zato što u Hrvatskoj pjeva “onaj mali majmunoliki četnik što je pobjegao iz Sarajeva”, tu je amortizer u vidu krasnog i podobnog Srbina svjetskog glasa koji s njim nastupa. Medijska priprema je izvršena, gostovanja po elitnim emisijama odrađena. Ostalo je samo slomiti najtvrđi orah. Nele je znao da prvim poslijeratnim dolaskom u Hrvatsku ulazi na ono malo teritorija koji je u podjeli svijeta na interesne sfere dvaju Pušenja preostao onom Sejinom. Nije mu tako samo krao teritorij. To je radio njegovim, Sejinim pjesmama. Publika čak i nakon tri desetljeća hrvatskog Pušenja, taj bend ne povezuje uz sarajevskog Houru, nego tamošnju verziju Rinčija Bogovića, ali četiri petine najjačih stvari Pušenja su Sejine.
Sejo je poludio i vrijeđao priopćenjima, a Nele je u elitnoj TV emisiji prodavao Ko nas bre zavadi spiku
Zato je morao dobiti njegovu dozvolu za izvođenje tih pjesma u Hrvatskoj. Kako saznajemo, Nele je zbog toga prije mjesec dana bio u Zagrebu i sve dogovorio sa Sejom, ali onda je negdje puklo. Sejo je tada reagirao žestokim, brutalnim priopćenjem, u kojem Neletu izričito brani da ubuduće igdje izvodi pjesme koje je on napisao, a usput ga je optužio za šurovanje s četnicima. Pokušao ga je dakle minirati na najgluplji, seljački način. Naime, to što je “Nele četnik”, nije mu smetalo svih ovih desetljeća, a sada je najednom nepremostiv problem.
Nele se i ovdje pokazao daleko pametnijim ili namazanijim od Seje i njegovog menadžera. Njihovim ispadom dobio je najbolju reklamu pred nastupe u Hrvatskoj te gostovanje u elitnom talkshowu na HTV-u. Tamo je dokazao i da je bezosjećajan i egomanijak. Onaj koji sebe smatra većim od grada koji ga je iznjedrio te što je najgore, nevjerojatno bešćutno relativizira grozne ratne patnje kroz koje je pod srpskom opsadom prošao grad u kojem se rodio i koji ga je proslavio.
Braneći neobranjivo, sebe i svoj izbor u sudbinskom trenutku, Nele je i u NU2 ponovio opravdanje zašto je pobjegao iz Sarajeva neposredno pred početak divljačkog napada na grad i opsade u proljeće 1992. Tvrdi da bi ga zbog njegovog dugog jezika u roku od dva tjedna pojeo mrak u Sarajevu. Naime, nisu u Sarajevu i oko njega zločine radili samo Srbi, nego i Muslimani. U gradu su grozno stradali i Srbi koji nisu poput Neleta pobjegli, nego su bili lojalni građani tada već samostalne i međunarodno priznate BiH. Muslimanski psi rata i gospodari opsjednutog grada, ubojice Juka, Caco i dvojica zvani Ćelo, obarali su se sa svojim paravojskama na srpske civile iz više razloga.
Nele tvrdi da je pobjegao iz opkoljenog Sarajeva jer bi ga ubili zato što je Srbin
Ubijali su ih, mučili i protjerivali iskaljujući na njima bijes zbog četnika koji su im bili nedohvatljivi na planinama iznad glava i daleko bolje naoružani. Zatim pod često lažnom optužbom za petu kolonu. Onda zato što su lojalni sarajevski Srbi često služili i kao bazen iz kojeg su otimani ljudi za zamjenu zarobljenika ili naprosto i najčešće zato što bi se bacilo oko na njihovu nekretninu. Godinu dana kasnije, izbijanjem rata između Hrvata i Muslimana, ovo sve će se događati i sarajevskim Hrvatima. Uostalom, Mladen Vojičić Tifa, legendarni pjevač Bijelog dugmeta, Divljih jagoda i Vatrenog poljupca, koji je cijelo vrijeme opsade ne samo ostao u rodnom Sarajevu, nego i pjevao u slavu heroja obrane grada, zapovjednika specijalne policije te izveo najljepšu i najpotresniju pjesmu opsade, nekoliko puta je teško isprebijan i tjeran da pjeva s pištoljem na čelu. “Razlog”? Dijete je Hrvatice i Srbina.
No, isto tako postoje deseci tisuća primjera Srba i Hrvata koji su ostali u Sarajevu tijekom opsade, a jedina opasnost su im bili četnici koji su ubijali grad. Uostalom, ako je Nenad Janković u tom gradu bio toliko velik kao što misli, tko bi se usudio dirnuti u njega, simbola Sarajeva? To dakle ne znamo, ali pouzdano znamo da se tijekom rata i nakon njega nije istaknuo kao pozitivac. Kao što i znamo kako je krenula priča s njim i Zabranjenim pušenjem.
Pamtim to kao da je bilo danas
Bilo je to 15 godina prije ratne propasti. Na kraju osnovne škole, dok je u raznim garažnim bendovima svirao klavijature, Nenadu Jankoviću je jebački pseudonim Nele Karajlić, koji dakako dolazi od “karati”, smislio Dražen Ričl zvani Zijo. On će kasnije postati pjevač Crvene jabuke. Zabranjeno pušenje osnovano je 1980. godine i prvo se zvalo Pseudobluz bend. Grupu su sačinjavali Boris Šiber vokal, Nenad Janković (Nele Karajlić) na vokalu i klavijaturama, Davor Sučić (Sejo Sexon) gitara, Mustafa Čengić Muće gitara, Ognjen Gajić na saksofonu i flauti, Mladen Mitić Munja bas i Zenit Đozić (Fu-Do) bubnjevi.
Prvu pjesmu, Penzioneri idu na more zimi, snimili su na Radio Sarajevu početkom 1981. Na istom mjestu četiri mjeseca kasnije urednik Boro Kontić omogućio im je drugi povijesni projekt. Tinejdžerima je u elitnom terminu dao 15-minutnu emisiju Top lista nadrealista. U njoj su Nele, Šiber, Zenit, Ričl, Zlatko Arslanagić (ključni autor Crvene jabuke) i Saša Kontić do tada nečuveno, revolucionarno i jako duhovito radili satiričnu kroniku društveno-političkih aktualnosti u Jugoslaviji. Sarajevski Monty Python u izvedbi grupe jedva 20-godišnjaka postao je senzacionalno popularan u Sarajevu. No, glas o njima pronio se i Jugoslavijom jer su se emisije koje su svi željeli čuti širile snimanjem na kazete.
‘84. za Sarajevo nije povijesna samo zbog Olimpijade. Te godine probili su se Pušenje i Nadrealisti
Na radiju su trajali čak četiri godine, ali do tada je slava TLN-a bila tolika da je emisija u ljeto ‘84. proširena i na televiziju. Također u elitni termin i što je najvažnije, za cijelu Jugoslaviju. Obožavanom bosanskom humoru uperenom u jugoslavensku svakodnevnicu, pa još sa satiričkom oštricom te ublaženom nastupima najpoznatijih glazbenika u emisiji nitko nije mogao odoljeti. Bila je to bosanska verzija Saturday Night Livea. Ta godina bilo je povijesna za Novi primitivizam. Tako je Mirko Srdić, alias Elvis J. Kurtovich nazvao pokret čije su okosnice bili TLN i Zabranjeno pušenje. Jer paralelno s prelaskom Top liste nadrealista na televiziju, objavljen je prvi album Pušenja pod nazivom Das ist Walter i to za zagrebački Jugoton, najjaču diskografsku kuću u državi.
No, nije sve bilo bajkovito kako zvuči, svjedoči Sejo: “Dolazak u Zagreb, odnosno Jugoton, bio je potez očajnika nakon što smo dvije godine neuspješno obilazili izdavačke kuće. Došli smo vlakom Bosna Express u 6 ujutro. Dva sata smo na Glavnom kolodvoru sjedili neispavani, raščupani, neopranih zuba i pili rum. Otišli smo u Jugoton Siniši Škarici i predali mu demo snimku na kojoj je bila i Zenica Blues, ali smo mu rekli da je uopće ne bismo stavljali na ploču jer smo mi pankeri i da smo je snimili tek tako.
Snimke su donijeli u Zagreb Škarici, skoro se praznih ruku vratili
Škarica je uzeo snimku, rekao da će je preslušati i javiti nam se u podne. Otišli smo kod moje tete i čekali poziv koji je došao. Škarica je rekao da ako nećemo staviti Zenica Blues na album, da ga on neće objaviti. Mi smo mu na to odgovorili da nas je krivo shvatio jer mi to nikako ne bismo izbacili jer je Zenica naš udarni singl.” Jugoton je ploču tiskao u samo tri tisuće komada. Na kraju se prodala u 100 tisuća primjeraka.
Prvi album Pušenja je od početka do kraja efektno pismo namjere nove sarajevske senzacije. Ploču otvara tema iz kultnog filma Valter brani Sarajevo, na koju se savršeno naslanja Anarhija all over Baščaršija, originalni, jedinstveni spoj panka i narodnjaka. Jedva preko minutu i pol duga žestoka stvar o siledžiji iz sarajevskog kvarta Vratnik, koji mlati hipike i ženu kada ga slaže za menstruaciju i koji “voli Hanku i Šabana, nervira ga ono A po zidovima” mogla je nastati jedino u Sarajevu ‘84.
Pušenje je spomenuti kvart i istoimeni nižerazredni nogometni klub na ovom albumu proslavilo i legendarnom recitacijom Pamtim to kao da je bilo danas. Naravno, najveći hit albuma o luzerima i antiherojima iz sarajevskih mahala bila je pjesma o tipu koji je čakijom ubio ženinog ljubavnika i o tome pripovijeda sucu prije odlaska u bosanski Folsom Prison. Sejo je napravio ono što je morao. Kao koautora Zenice potpisao je Johnnyja Casha.
Prvi album Pušenja i proboj TLN-a na nacionalnu razinu označili su početak sarajevske invazije
Prvi album Pušenja i dolazak TLN-a na televiziju bio je dio opće sarajevske invazije na Jugoslaviju u trenutku kada je Sarajevo, do tada provincijska kasaba usred tamnog vilajeta poznata samo po smogu i ćevapima, na par godina postala ono što je do tada bila tek geografski i što je do tada bilo nezamislivo. Centar Jugoslavije. Prestižna turistička destinacija, a planine i visovi oko nje mjesta na kojima je pola Jugoslavije naučilo skijati te se jedini put vozilo u bobu. Sarajlije su se do tada stidjele svog grada, naglaska i slenga. I onda je nakon zimske Olimpijade ‘84. to sve postalo cool.
Pušenje, Nadrealisti, Nele i Sejo dali su ogroman obol tome. Bijelo dugme je usprkos stilskim i kadrovskim mijenama bilo nedodirljivo na rock i mainstream sceni, s nakladama nosača zvuka i posjetama na koncertima koje su i onda i danas nezamislive ostalima. Kusturica je sa Sjećaš li se Dolly Bell?, Ocem na službenom putu i Domom za vješanje rasturao od Cannesa do Venecije. Bosna je bila prvak Jugoslavije u košarci (mada to Šibenčani nikada neće priznati), Sarajevo prvak Jugoslavije u nogometu, a Željezničar je par sekundi dijelilo do finala Kupa UEFA protiv Reala. Bilo je dakle sve to previše dobro da bi trajalo. Kako za Sarajevo, tako i za Zabranjeno pušenje, koje je jesen ‘84. provelo na rasprodanoj turneji.
Crko Maršal i zamalo Pušenje
S nje datira skandal koji je izazvao Nele i koji je ozbiljno uzdrmao band. U studenom, dva dana prije Dana Republike, najvećeg praznika socijalističke Jugoslavije, na koncertu u Rijeci rekao je publici: “Crko maršal! Mislim na pojačalo”. Danas nitko ne bi ni primijetio ovakvu pošalicu, ali samo četiri godine nakon smrti maršala Tita, nedodirljivog suverena komunističke Jugoslavije, nije se zajebavalo s maršalom. Pa makar njegova titula dijelila ime s najpoznatijom markom pojačala. Slijedilo je pola godine progona Pušenja zbog toga. Organizacije ratnih veterana i mladih partijaca tražile su da im se koncerti zabrane i bojkotiraju. No, kao uvijek u rokenrolu, pa čak i u zemlji ocvalog komunizma, zabrane, represije i bojkot su najbolja reklama onima koje se tlači.
Tako je bilo i Pušenju. Pred novim velikim zvijezdama grada koji je postao najviše cool u cijeloj zemlji prostirali su se crveni tepisi u obje jugoslavenske metropole i udovoljavalo se svim njihovim željama. Tako i onoj Pušenja da snime dupli album Dok čekaš sabah sa šejtanom i to samo godinu dana nakon debija. “Prodali smo prvi album u 100 hiljada primjeraka i za razliku od godinu ranije, kada smo u Zagreb došli noćnim vlakom Bosna Express, sada smo doputovali avionom.
Spektakularno dizanje iz pepela s drugim albumom
U Jugotonu su nas dočekali ko bogove, šetali nas ko druga Tita po tvornici, a za nama su išle sekretarice i pisale što govorimo. Dobili smo 24 dana za snimanje albuma. U to vrijeme uobičajeno je bilo dobiti desetak dana, a 24 je mogao dobiti samo Parni valjak”, prisjeća se Sejo Saxon kako se Pušenje trijumfalno vratilo u Zagreb samo godinu dana nakon što je tamo isprosilo prvu ploču.
Nele se tako s neskrivenim ponosom sjeća te zagrebačke avanture: “Ploču Dok čekaš sabah sa šejtanom snimali smo u Zagrebu, u vili na Zelengaju. Nas osam, sedam članova benda i producent Paša Ferović, spavali smo na podu, u jednoj zajedničkoj sobi. Živjeli smo, disali i pili zajedno. U isto vrijeme, u istom studiju, Ekatarina Velika je snimala svoj drugi album a Haustor je snimao Bolero. Dijelili smo termine tako što su naše kolege radile u normalno vrijeme, a mi noću. Bili smo pravi-pravcati rokeri koji u svaku zoru poslije snimanja idu pješke preko Britanskog trga sve do kolodvora.
Nele: Snimali smo cijele noći u Zagrebu, a onda ujutro pili s radnicima što loču ko pesi
Tamo se nalazila kafana Tomislav, gdje su točili crno Tomislav pivo. Onda bismo s radnicima, ‘što loču ko pesi’, u ranim jutarnjim satima stukli par krigli, a zatim se isto tako pješke vratili u našu prostoriju i legli da spavamo. Vani je već carevao dan. Mi smo išli na pivo kad je Zagreb izlazio iz sna. A kroz moje sne su prolazili zvuci pjesama koje će kasnije iscrtati mapu jugoslavenskog rokenrola: Šejn, Šal od svile, Oči boje meda… To se sve snimalo dolje, u podrumu vile u Zelengaju, dok smo mi spavali duboko i brzo.”
Sejo: Fu-Do je naguzio ženu jednog od ključnih ljudi za snimanje albuma. Tu je nastala drama
Sejo otkriva i daleko manje romantične uspomene iz ta nezaboravna 24 zagrebačka dana nego što je dijeljenje studija s aristokracijom jugoslavenskog rokenrola: “Odmah na početku naišli smo na neočekivane probleme zato što je Fu-Do, koji je gluvario po studiju, naguzio ženu jednog od ljudi uključenih u stvaranje albuma. Taj je dobio slom živaca, nokautirao ženu i otrčao u šumu. Nije ga bilo cijeli dan i kada se vratio pali su teški pregovori. Nađeno je rješenje: Fu-Do što je za taj jedan dan snimio, snimio je i morao se vratiti u Sarajevo. Drugi veliki incident nastao je na polovici snimanja albuma kada je potpuno neočekivano u studio banuo Neletov otac Srđan.
Došao je u Zagreb bez najave jutarnjim vlakom, tražio nas po Zagrebu i samo se pojavio. To je napravio jer je u Neletovoj sobi oko pisaće mašine našao tekstove pjesama, među njima i za Ujka Sama. Rekao je da se Nele može isti tren pakirati ako ćemo to snimiti. Bio je istraumatiziran aferom Crko Marshall jer im je u kuću upadala policija, radila premetačine i ispitivala ih. Odmah se vratio u Sarajevo, a Nele i ja sjedili smo cijeli dan i pitali se što sad. Na kraju sam napisao novi tekst za pjesmu i učinio ga daleko ljigavijim nego što je bio. Do danas mi je žao što pjesma nije izašla u originalnoj verziji.”
Usred snimanja u studio je iz Sarajeva doletio Neletov otac i dao ultimatum
Zašto je Neletov otac poludio te se usred noći iz Sarajeva zaputio u Zagreb kako bi dao ultimatum svom sinu, novoj zvijezdi YU rocka i njegovom bendu? U to vrijeme, sredinom 80-ih, Jugoslavija je u toliko teškoj ekonomskoj krizi da se godišnja inflacija mjeri u stotinama postotaka. Redukcije su struje i benzina, a kava i banane luksuz dostupan rijetkima.
Jugoslaviji na naplatu dolaze krediti na račun kojih se naoko divno živjelo u Maršalovo vrijeme, a zemlja je zapadnim državama, prije svega SAD-u, dužna desetke milijardi dolara. Sejo i Nele su inspirirani tom katastrofom napisali pjesmu u kojoj običnom radniku, malom jugoslavenskom čovjeku, u zoru na vrata kuca simbol Amerike, Ujak Sam i traži ga da vrati sve što je pojeo i popio na tuđi račun.
Šejtan je od omota do pjesama klasik YU rocka i smatra se najboljim albumom benda
Vrijeme zabave se dakle bližilo kraju, ali Pušenje si je do kraja dalo oduška na ovom raskošnom albumu s čak 18 pjesama. Većina kritičara i poklonika YU rocka smatra Šejtana magnum opusom Pušenja te je redovno na vrhu izbora za najbolji album bivše države. Antologijski je i po omotu koji je maestralno uradio Srđan Velimirović.
Na njemu je protagonist prikazan kako u neurednom ćumezu dočekuje zoru sa šejtanom (vragom) za stolom punim meze i alkohola, dok ih sa zidova gledaju plakat za Goetheovog Fausta i kalendar Željezničara s rasporedom nogometnog prvenstva Jugoslavije. Dao je niz hitova: Stanje šoka, Djevojčice kojima miriše koža, Lutka s naslovne strane, Ibro Dirka te posebno Nedjelja kad je otišao Hase. Njome je opjevana zadnja utakmica Asima Ferhatovića-Haseta, obožavanog centarfora Sarajeva, ali metaforički i Titova smrt te naviješten kraj Jugoslavije.
Dragulji ove duple ploče nisu hitovi, nego pjesme o kojima se najmanje govori i najmanje ih se pušta
No, potpisniku teksta su pravi dragulji s ovog albuma pjesme o kojima se najmanje govori: Dok jezdiš ka Alemanji, pankerski brza, kirurški precizna i pjesnički nevjerojatno potresna slika kraja praznika gastarbajtera neposredno pred povratak vlakom na arbajt u inozemstvo. Istaknimo njene stihove jer o ovoj pjesmi se ne govori niti je se sluša koliko bi se moralo, a zbog toga što će na ovim prostorima iseljena Hrvatska/Bosna/Srbija… uskoro brojčano nadjačati domovinsku, bolno su aktualni i skoro 40 godina kasnije:
“Iza tebe su razbijene boceokrenuto janje donijeto na ledinizar je moguće da je već gotovi ovaj odmor u domovini
Dugo si ljubio ženu i sinaveć je visok metar i četr'es šestpoljupcima je zvonila stanična auladugo nisi puštao njegovu malu pest”.
Naslovna pjesma je također nepravedno zapostavljena, a spada u sam vrh stvaralaštva Pušenja ili kako je to ispod pjesme na YouTubeu sjajno komentirao izvjesni Darko G: “Fuzija punka, rocka, sevdaha, nadrealnog i realnog teksta u neponovljivoj izvedbi Nele Karajlića, aranžirano neperfektno do perfekcije.” Tulum se dakle bližio kraju.
Tulum u Sarajevu bližio se kraju. Poginuo je čovjek koji je izmislio Neleta Karajlića, a Novi primitivci su se ukinuli pod najezdom još novijih
Da je tome tako potvrdila je i pogibija čovjeka koji je kumovao Neletu Karajliću. Dražen Ričl zvani Zijo, pjevač nove sarajevske glazbene senzacije Crvene Jabuke, poginuo je u 24. godini od posljedica prometne nesreće u kojoj je na licu mjesta smrtno stradao basist grupe Aljoša Buha. Tragedija se dogodila 18. rujna 1986. kod Jablanice, kad je Jabuka, čiji se debi senzacionalno prodavao, u tri auta putovala iz Sarajeva u Mostar na početak prve i odmah velike jugoslavenske turneje.
Iduće godine ukinut je pokret Novih primitivaca jer su se članovi grupe “željeli distancirati od najezde najnovijih primitivaca”. Stvarnost je i ovaj put bila luđa i opasnija od fikcije i sprdnje koju su godinama ranije pokrenuli ekipa iz Nadrealista i Pušenja. Bend je te ‘87. snimio treći, po meni najslabiji album Pozdrav iz zemlje Safari. Naravno, ni na njemu ne fali hitova: Hadžija il bos, Dobri jarani, Balada o Pišonji i Žugi te Dan republike.
Dan Republike je cenzuriran
Nemaštoviti frendovi na Fejsu obavezno je postaju 29. studenog, a u vrijeme izlaska oko nje je izbio skandal. Zato što podrugljivo opisuje stanje u zemlji na najveći praznik iz perspektive sina partizanskog veterana kojem otac žali zbog neumitnog propadanja Jugoslavije, zemlje za koju su mu izginuli prijatelji, a on sam, kao i oni “gazio hladne rijeke i jeo koru s drveća”.
Cenzura je iz pjesme izbacila stih “Svi čekaju pasoš da pobjegnu van”, ali je zato ostavljen vapaj veteranove žene, iako pokazuje da Jugoslavija skoru propast dočekuje bez osnovnih uvjeta za život: “Jesil normalan Dragane, zatvaraj prozor, ne radi grijanje”. Na tri pjesme, kao i na dijelu turneje kojom je promoviran album, bas je svirao Kusturica, tada etablirana svjetska redateljska zvijezda. To je Pušenju naravno donijelo dodatni publicitet.
Posljednji album Pušenja i zadnja predratna Top lista nadrealista ‘89. savršeno ulovili duh vremena i nagovijestili užas koji dolazi
Posljednji, četvrti album, Male priče o velikoj ljubavi, Pušenje je objavilo 1989. Iste sezone krenula je i druga TV sezona Top liste nadrealista, koja je obarala rekorde gledanosti, a skečevi i fore iz nje instant su postali dio pop kulture koji se citiraju kao stihovi Voćke poslije kiše. Oba projekta gotovo iste ekipe savršeno su pogodili duh vremena, pa tako pjesma Guzonjin sin opisuje kastu koje ćemo se gnušati od 90-ih danas – sinove i kćeri bogatih profitera svih fela ili zlatnu mladež. Urnebesna Piccola Storia De Grande Amore nezaboravno je opjevala fenomen moguć samo u Jugoslaviji.
Da se u komunističkoj državi ukaže Gospa te da na tom mjestu nikne svetište. Naravno, u Hercegovini. O Međugorju je u to vrijeme brujala cijela Juga, a glavni hodočasnici su bili Talijani, pa je bio red da od tamo bude junak pjesme. “Sletio sam na aerodrom u Čitluku. Rekli su mi tu ćeš vidjet Gospu Mariju. Ime mi je Giovanni, a zemlja Italija Vodoinstalater sam solidnih primanja…” otvara stvar Nele, nakon čega upoznajemo i junakinju pjesme. Članicu lokalnog crkvenog zbora u koju se Giovanni zaljubi odigrala je operna pjevačica Tamara Štrelov.
Velika trojka za oproštaj s Pušenjem, Sarajevom i Jugoslavijom te najavu rata
No, nije savršeno hvatanje zeitgeista jedina odlika Malih priča… i TLN 2. Nevjerojatno precizno su najavili skoru žestoku mržnju među onima koji su se desetljećima furali na bratstvo i jedinstvo te “bratoubilački” rat koji slijedi. Pušenje je to uradilo na kraju ploče. Da nije bezvezne 12 sati, bila bi to najpotresnija završnica nekog albuma YU rocka. Kreće s Kanjonom Drine, čiji su protagonisti Mufa, Kiki i Ja, ali oni su stvarni likovi. Prvi je Mufid Kosović, tonac Pušenja. Drugi je Kiki Zurovac, menadžer grupe, a Ja je Nele.
Njih trojica su za razumijevanje onog što su bili Pušenje, Nele, Sejo (njih dvojica su zajednički autori teksta), ali i Sarajevo te rat, neusporedivo bitniji od isfuranih, ali nebitnih Pišonje i Žuge. Dok se potonja dvojica samo zajebavaju, trojica o kojima je ovdje riječ slute propast usprkos idili koja ih okružuje i bezbrižnim mladenačkim godinama.
Mufa, Kiki i Ja su najvažniji likovi pjesama Pušenja
“Kanjon Drine je ispred nas. Stopamo, Mufa, Kiki i ja. Snijeg se topi, cesta je prazna. Stao nam je stari kamiondžija. Planine gole, vrletne, lomile nam put. Gazda je vozio vidno neraspoložen. Više tužan no ljut. Hadžije su sebi podijelili rejone. Djecu evakuišu avionima. A ja se osjećam nezgodno. Kao zebra na Brionima…” tako dvije godine prije rata u Hrvatskoj, a tri prije onog u BiH počinje pjesma koja završava optimistično, ali znaju Mufa, Kiki i Ja što slijedi.
Na albumu slijedi Straža pored Prizrena. Po mišljenju autora teksta najbolja i najpotresnija pjesma ovog velikog benda. Sejo Sexon je autor i glazbe i stihova. Nele pjeva o još jednoj top temi tog vremena, ali neusporedivo manje zabavnoj od ukazanja u Međugorju. Rat u Jugoslaviji je naime već počeo. Nismo ga zvali tako, nego “izvanredno stanje” i to na Kosovu. Tamo je srpska manjina uz pomoć jakih snaga svih rodova milicije te JNA ugnjetavala albansku manjinu i iživljavala se na njoj. “Razlog”? Albanci su se razmnožili toliko da su Srbe na teritoriju koji je po njihovoj mitologiji “Srce Srbije” sveli na desetinu stanovništva.
Zato su Albancima oduzeli pravo na obrazovanje, medije na njihovom jeziku, radna mjesta, a kada su se oni pobunili i prosvjedovali, pendrečili su ih i mučili. Tako je zapravo, dok se u ostatku države još glumila multinacionalna idila, počeo rat u Jugoslaviji. Na Kosovu, tamo gdje će deset godina kasnije i završiti. Naravno da Sejo nije propustio to maestralno opisati i uglazbiti, a Nele otpjevati. On u pjesmi glumi dva mladića; lokalnog Albanca koji je aktivan u pokretu otpora srpskom represivnom aparatu i njemu sklonoj vojsci te regruta JNA nepoznate nacionalnosti koji je u drugom najvećem kosovskom gradu na odsluženju vojnog roka.
Straža pored Prizrena je najbolja stvar Zabranjenog pušenja
Antagonizam među njima je ogroman jer u to vrijeme su ročnici JNA koji ubiju albanskog “iredentista” dobivali nagradno odsustvo, a mladi Albanac to zna. Mučno remek-djelo ima break u kojem oni zamišljaju da su kao vršnjaci koji nemaju nikakve razmirice zapravo prijatelji.
“Zamišljam, nedjelja je i lijepo smo se obukli. Dvije djevojke hodaju s nama po toploj prizrenskoj kaldrmi. Ponosni i jaki ko’ dva mlada jelena. Bit će mi žao što smo se sreli na straži pored Prizrena…” Remek-djelu doprinijeli su Goran Bregović na gitari i pratećim vokalima, Dejan Sparavalo na violini, koja joj je zaštitni znak te posebno jedan neopjevani heroj. Faris Arapović na ovoj pjesmi udarao je bubanj kao da mu o tome ovisi život. Zapravo, vjerojatno je to radio tako instinktivno jer je imao samo 18 godina.
Deset godina nakon Straže pored Prizrena, Srbi i u njihovu vojsku pretvorena JNA će iz tog grada protjerati i poubijati tisuće Albanaca. Oni će im se pak povratkom u Prizren osvetiti pogromom te uništenjem svih njihovih kuća i crkava.
Zvijezda nad Balkanom. Pušenje je u povijest otišlo u najvećem stilu
Konačno, Zvijezda nad Balkanom. Pušenje je u povijest otišlo u najvećem stilu. Sejo je ponovo napravio sve u pripremi stvari u kojoj Nele opet pjeva o kaosu na Kosovu i to bez da ga locira, ali i o onome da će se to uskoro proširiti na cijelu zemlju. Pri tome se motivi vitezova, mačeva, kopalja koji su nekada bili na ovim prostorima, pretaču u sada tamo aktualne “šljemove, pendreke, po betonu razbacane cipele i tašne…” te još više uznemirujuću sliku starog debelog warlorda kojem dok jede bombone i čisti pištolje podvode klinku. Takve scene će za tri godine u predjelima “Kanjona Drine” postati stvarnost. Ovo je zadnji stih zadnje pjesme Zabranjenog Pušenja:
“Sinoć, mala, čudan san sam usnio,Oružje skriveno u sijenu i zamak što je gorioVatre u šumi, čuli su se bubnjevi, aJedna zvijezda na nebu nad Balkanom poče jače sijati.”
Churchill, Sejo i Nele
Nakon ovoga su se točno onako kako su Sejo i Nele predvidjeli raspali redom: Zabranjeno pušenje, Jugoslavija, BiH i Sarajevo. Poslije rata su tragičnu propast opjevali Sejo na svoj, a Nele na svoj način. Tako smo saznali što je fildžan viška i kako su se u ratu i nakon njega slagali Mufa, Kiki i ja. Za kraj ove priče o Zabranjenom pušenju na pamet pada parafraza glasovite Churchillove izjave da “Balkan proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti.”
Mi smo ovdje samo zbog para
Zabranjeno pušenje predvidjelo je više budućnosti nego što ju je moglo podnijeti i onda se 30 godina nakon rata vratilo u prošlost i rat zahvaljujući ratu njegova dva ključna lika. Ratu koji je izbio samo zbog para i u kojem oba verbalna ratnika, kako je to lijepo rekao moj prijatelj iz Sarajeva, “farbaju svaki svoje levate”. Zato Sejo i Nele, koliko god bili zaštitni znakovi jako političnog benda, trebaju odjebati politiku i ratove te napraviti ono što rade svi ocvali rokeri. Reunion. Uzeti lovu i ostati.
Preuzeto sa Index.hr
KOMENTARI