Tešnjak Enis Bešlagić slovi za jednog od najpopularnijih bosanskohercegovačkih glumaca. Iako je živio u maloj sredini, uspio je postati poznat u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Predan humanitarnom radu, nastoji se odazvati na sve pozive i pomoći svima onima kojima je to zaista potrebno.
U intervjuu za Oslobođenje, Enis priča o svom odrastanju, studiranju, ali i svom prvom autorskom projektu koji bi se iduće godine trebao naći na bijelom platnu.
• Krenimo od samog početka, iako ste rođeni u Doboju, živjeli ste u Tešnju. Koliko Vas je odrastanje u tako maloj sredini kasnije odredilo u životu?
– Tešanj je mala sredina po broju stanovnika, ali je ogromna po svom historijskom i kulturološkom značaju u BiH. To je jedna pitoma i draga sredina, u kojoj su ljudi u najvećem broju dobri, veseli i opušteni. Upravo taj mali grad ponudio mi je zdrav i normalan odgoj, usađujući neke vrijednosti koje i danas gajim. Sve najljepše što sam doživi u mladosti bilo je vezano za Tešanj. Nikad nisam zaboravio, niti sam želio zaboraviti grad iz kojeg sam potekao.
• Za Tešanj imate samo riječi hvale, a po početku rata izbjegli ste u Njemačku. Koliko je bilo teško napustiti svoj dom, svoje roditelje, sve ono vama poznato?
– Kada je počeo rat imao sam 16 godina, ne znajući koliko će trajati otišao sam, čini mi se na put bez povratka. Najteže je bilo kada sam bio u autobusu. Odlaziš, a svi ostaju iza tebe. Meni je već taj put bio loš. No, ipak jedino lijepo iz te Njemačke je scenario koji sam napisao za igrani film iz čega je nastala priča koju upravo sada razvijam, a Sarajevo Film Festival je velika radionica na kojem se intenzivno bavim filmom.
Moj scenario
• Kada bi Vaš prvi autorski projekat trebao ugledati svjetlost dana?
– Kako kod nas sve ide sporo, tako je i u mom slučaju, nisam ja ništa drugačiji od ostalih. Ne želim napraviti film koji ću zbog neke žurbe upropastiti, želim iza tog filma da stanem 100 posto, te se nadam da će se nekad iduće godine naći na bijelom platnu. Kako još nisam odredio reditelja i producente, ni glumačka ekipa nije potvrđena. Ne želim da neko pročita u novinama svoje ime, a na kraju se ne nađe na kastingu. Ne vjerujem da ću praviti neke velike kastinge, iako imam nekih šest ili sedam velikih glumaca, mislim da ću izbor ekipe prepustiti producentu koji bude iz te zemlje. Film je napisan prema istinitim događajima, što mojim što nekih drugih ljudi za koje smatram da su vrijedni da uđu u moju priču jer su se fantastično uklopili. Centralna figura mog scenarija je i groblje koje je sinonim smrti, gdje se ljudi susreću i razmjenjuju ljubav. Nažalost, imamo više ljubavi i poštovanja na groblju nego u životu.
• U Münchenu ste radili na gradskom groblju.
– Kada nemaš sreće da nađeš neki normalan posao, Njemačka te ne može više trpiti da primaš socijalnu pomoć pa ti daje radno mjesto. Radio sam na održavanju groblja, od čišćenja lišća do pripremanja za pogrebe. Takvu ponudu ne smiješ, niti možeš odbiti. Nisam nešto znao ni jezik, a nemaš ga gdje ni naučiti na groblju, jer mrtva usta ne govore.
• Zbog čega ste upisali Akademiju scenskih umjetnosti?
– Tešanj ima najdužu pozorišnu tradiciju u BiH, a u mom gradu odigrana je i prva profesionalna predstava, te od tada jako uspješno i datira amatersko pozorište. Čak sam i ja kao dijete bio uključen u to. Kroz roditelje sam zavolio glumu, jer sam odgajan u teatru. Često sam odlazio gledati predstave. Na svojim počecima veliku podršku dobio sam od glumaca amatera, koji su mi uveliko pomogli i u spremanju samog prijemnog ispita. Tešanjska biblioteka često mi je izlazila u susret. Knjige koje su bile poprilično skupe, a koje nisam mogao kupiti, oni bi uzimali za svoju biblioteku a onda bi ih ja koristio za učenje.
• Diplomirali ste kao najbolji student.
– Moj rad četiri godine, nespavanje od četiri ujutro do 12 navečer i jednostavno se trud isplatio. Nisam ja došao da se takmičim, da budem prvi, već sam želio da budem i ostanem samo svoj i drago mi je ako sam to uspio zadržati.
• Za vrijeme studiranja bili ste angažovani i na nekim značajnim televizijskim projektima u našoj zemlji. Mislim da su Vas gledaoci najprije zamijetili kada ste sa Anom Vilenicom vodili Evroviziju.
– To je bio moj prvi profesionalni veliki projekat gdje je od mene traženo da napravimo drugačiju Evroviziju. Iako je urađena prije dosta godina, ljudi se baš te Evrovizije rado sjećaju. To je bila prva Evrovizija sa televotingom, glasanjem publike i onda kada je sve štekalo u BiH, Ana i ja smo imali jednu pripremljenu tačku koja je tada oduševila publiku i kritiku, što nas je izbacilo pored glumaca i showmana. Nakon toga sam dobijao i uloge voditeljskog tipa, a uspio sam sačuvati i nešto što je gluma.
Bijeg od sebe
• Često ste u serijama glumili sa Zlatanom Zuhrićem Zuhrom, s kojim ste napisali predstavu “Od E do Z”.
– U zadnjih četiri ili pet godina po regionu smo odigrali nekih 380 predstava. Sada imamo turneje po Jadranu, od Hrvatske do Crne Gore. Zuhra i ja smo se našli, ova predstava je neki naš odmor, oaza, dva sata gdje uspijemo pobjeći sami od sebe. To je predstava koju ćemo sigurno igrati još jako duga, ako ništa radi sebe.
• Jeste li ikad imali želju snimati u Hollywoodu?
– Moja želja nikad nije bila Hollywood, već je moj san bio da radim u regionu sa glumcima zbog kojih sam i sam ostavljao svoje igre i odlazio da gledam njihove serije. Od Velog mista do Boljeg života ili Otpisanih. Onda kada sam dobio tu priliku i mogućnost da glumim sa svim tim velikim glumcima, da s njima dijelim garderobu i kadar, za mene je to bila velika sreća. Tako da sam ja svoj san ispunio. Mene znaju veće legende, kao što su Dragan Nikolić, Voja Brajović kao Prle i Tihi, te pokojni Ivica Vidović i Boris Dvornik, pa s druge strane Bata Živojinović i Dragan Bjelogrlić. Tu je moje ispunjenje i zadovoljstvo prisutno, gdje pokušavam zadržati odnosno sačuvati to da se ne pojedem u ambiciji, da sebi ne šutam u for lopte koju ne mogu sam stići. Ako će se šta desiti, desit će se, ali ja nisam ni oduševljen ni fasciniran Hollywoodom. Lijepo je, ali da bih mogao živjeti tamo teško, jer sam bio u posjeti Goranu Višnjiću nekoliko dana. Družio sam se s njim i njegovim prijateljima, pa sam vidio koliko je ustvari naporno i koliko baš oni pate za ovim prostorima i druženjem.
• Šta mislite o filmu Angeline Jolie, da li će pomoći na našoj zemlji?
– Ne znam koliko bi taj film mogao pomoći ili odmoći našoj zemlji. Nisam ga pogledao jer zaista izbjegavam gledati teške filomove, jednostavno ne mogu više. Dosta ljudi mi ga je maltene prepričalo, mislim da je napravila OK film, ali da to zanatski nije ništa spektakularno u poređenju sa nekim velikim filmovima koje smo mogli gledati. Žao mi je što je film imao nekih negativnih konotacija, ipak je to umjetnost koja ispričana na taj način, a ljudi sve doživljavaju privatno i lično kada je film u pitanju. Opet to je pitanje i širine ljudi.
• Odazivate se gotovo u svim humanitarnim akcijama.
– Nažalost, sve je osuđeno na pet do deset ljudi koji se bave humanitarnim radom, a mi nemamo nekih pretjerano jakih javnih ličnosti koje mogu da djeluju na prostorima cijele BiH. Automatski ste tim limitirani da bilo koju akciju proširite na cijeli region, jer ako nekog vole u Mostaru ne vole ga u Sarajevu, ili ako nekoga vole u Banjoj Luci ne vole ga u Tuzli. Često se osjećamo bespomoćno, a i nismo svemogući da svima pomognemo, niti možemo da mi određujemo ko će živjeti a ko ne, što predstavlja veliki teret i opterećenje. Ako je nekome potrebna pomoć, morate se odazvati, ako ništa zbog vaše porodice, jer nikad ne znate šta se vama može desiti. Ako sudbina odredi drugačije, možete reći da ste učinili sve i da se nešto nije desilo što niste pomogli, već da je tako suđeno.
• Šta je ono što želite prenijeti na svoju djecu?
– Svoju djecu pokušavam učiti vrijednostima koje su u našoj zemlji osuđivane stvari. Pokušavam ih učiti da se ne dijele po vjerskim, nacionalnim ili pak političkim strukturama, da imaju samo jednu kategoriju – biti dobar ili loš. To ne znači da vi ne trebate cijeniti svoju nacionalnost i biti vjerski ili politički opredijeljeni, ali to nikako ne smije ugrožavati poziciju onoga drugog. Sa svojom djecom radim i putujem puno, pokazujući im sve različitosti. Sve je do nas, nije ni do sistema, ni do krize, ni do političke situacije, sva kriza je u našim glavama. Kad kažu takvo je došlo vrijeme, ja u to ne vjerujem. Ono je uvijek isto samo se ljudi mijenjaju. Nema toga ko je narodu ugodio. Trebamo se zapitati ko je dozvolio da je rijeka Bosna najzagađenija na svijetu, da je Vrelo Bosne mjesto na kojem piše da voda nije za piće, da frižideri, školjke od auta ili kese koje izbacujemo iz automobila završavaju u rijekama, pa se pitamo zašto nam je ovako prljava država, a svi smo veliki vjernici, veliki ljudi. Smatram da smo negdje fulili da ne postoji nešto što se zove samokritika, spremni smo kritikovati druge, ali ne i sebe.
• Kada smo već kod kritike, osvrnimo se i na SFF.
– Sarajevo Film Festival je jedna od najdivnijih priča koja se desila ovom gradu, a koji svake godine moli za pomoć ovaj grad. Sarajevo je grad u kojem ja živim zadnjih 15 godina koji ima divne ljude, ali i uvijek najlošiju strukturu ljudi koji ga vode. Sarajevo je za 20 godina poslije rata trebalo da izgleda kao Mekka ili Dubai u odnosu na količinu nova koja je ušla. Kada pogledam neke manje sredine koje nemaju tako dobru poveznicu, ni autoput ni aerodrome, pa žive i uredni su i čisti gradovi, a onda pogledam Sarajevo ljut sam na ljude koji kažu da ga vole. Ovaj grad živi kao pijavica na strukturama drugih. Ne mogu da vjerujem da SFF još nije zaštićen kao brend, a s druge strane svake godine doveden je u poziciju da ne znamo da li će se desiti. Upravo za vrijeme festivala toliko novaca ubaci u ovaj grad, napune se budžeti kako bi se sutra moglo planirati asfaltirati ulicu. Zašto niko ne kaže da je 100 hiljada ljudi vidjelo koristi od rada jednog čovjeka Mirsada Purivatre i grupe ljudi koji gaje tu ideju. Upravo ta ideja je privukla brojne poznate ličnosti u BiH, te skrenula svu pažnju na našu zemlju. To je jedino vrijeme u kojem ja punog srca mogu pozvati bilo kojeg svog gosta i ponositi se ovim gradom i državom. To je vrijeme kada se zaboravi na sve predrasude, na nacionalnosti, gledaju se filmovi, gaji se umjetnost.
Očekivanja
• Danis Tanović donio je prvog Oskara u BiH. Imate li Vi takve ambicije sa svojim filmom?
– Moj najveći Oskar je kada dođem u sve gradove BiH, nebitno Federaciju, RS ili bilo koji kanton, kada kažu Enis je naš glumac. Meni je Oskar kada se slikam sa djecom u Bileći, Širokom, Maglaju, Žepču, to je moja najveća nagrada. Ja sam zaista ponosan na našeg Oskara, svi smo to s nestrpljenjem iščekivali jer ovoj zemlji je jako malo potrebno radosti da ljudi budu zadovoljni. Ponosan sam na našu reprezentaciju kada nešto napravi ili ne, jer sam svjestan naših limita. Ne znaju ljudi kolika je Španija, nisu vidjeli taj fudbal, koliko je talentirane djece. I onda kada ode naš jedan igrač, Emir Spahić koji igra za Sevilju, od toliko stotina hiljada fudbalera, to je veliko zbog toga što je neko uspio sa ovih prostora. Često se previše očekuje od svih nas, pa mi je katkad draže da izbjegavam da li želim ići na Oskara, a ja kažem da ne želim već da ja idem na region. Lijepo je da te ljudi vežu za neke pozitivne stvari.
• Često nas komšije zezaju za našu zemlju koja se sporo gradi.
– Poodavno na jednoj humanitarnoj aukciji u Varaždinu prodavali smo slike umjetnika Hrvatske. Zuhra me je zezao da kada dođe u BiH, mi nemamo ni autoput, pa sam mu ja odgovorio da ćemo mi autoput imati nekad, ali vi Oskara nećete dobiti nikad. To je ono što nama fali, ono malo zdravog humora jer se svako boji reći kako se ne bi naljutio onaj drugi kako se ne bi neko uvrijedio.
Numera koja je osvojila svijet
• Uvijek se vraćate Tešnju, upravo ste Vi glavni “krivac” što je film “Gori vatra” sniman u Tešnju?
– Pjer Žalica je imao ideje da se makne malo iz Sarajeva, kao grada u kojem se snimalo jako puno filmova, a i same lokacije su malo filmski potrošene. Kada snimate film u malom mjestu imate tu neku intimniju priču, ali i veću podršku općine i građana koji se raduju kada tako jedan veliki projekat dođe baš u vaše mjesto. Automatski se dobije prilika da se nešto zaradi, ali i promociju grada pogotovo sa pjesmom Saše Lošića, “Iznad Tešnja zora sviće”, koja je ujedno filmska numera koja je osvojila svijet.
Oslobođenje.ba
KOMENTARI