Sedam sati ujutro. Međuprostor. Zona sumraka. Za mene, to je najgore doba dana. Zašto? Govorim iz iskustva. Nitko normalan nije skroz dobrovoljno budan u sedam sati ujutro. Ili se tjeraš da ideš na posao, na faks, u školu, kod doktora na najneugodniju kategoriju pregleda, ili si spržen i tup na afteru.
Gledam te motivacijske tekstove, ta new age obećanja o ranom ustajanju; pune mi newsfeed na Fejsu svaki dan pa udaram unfollow, vidim ih na portalima, u novinama koje prelistavam u kafiću, to sranje je neizbježno. Rano jutro, zora, to je El Dorado modernog, spiritualnog kozmopolita, uvijek vruća tema za prodavače duhovne magle.
Tko rano rani, nije da dvije sreće grabi, nego uzima sve, dominira život, obavlja sve na vrijeme, jede zdravo, ima proziran urin i konzistentnu stolicu, poslušnog psa, djecu koja na vrijeme stižu u školu i sebe koji na vrijeme stiže na posao; osim ako nije toliko spiritualan da je dao otkaz, i sada radi kancelarijski posao od doma, a u pauzama zaljeva neprskanu salatu u uradi-sam vrtu na balkonu. Također, piše blog o tome kako mu je život produktivniji i sretniji od kako se počeo buditi ekstra rano.
Bio sam u srednjoj školi – u pitanju je jezična gimnazija – kada mi je u ruke došla self-help knjiga Ne mari za male stvari (i ostat će male stvari). Jedna od onih knjiga za popravljanje života, pozitivna, motivirajuća, jednostavna. Naslov me privukao; ne znam zašto, ali podsjećao me na kakvu zbirku priča Efraima Kišona, a na tome sam odrastao. Dvadeset i šesto poglavlje knjige nosi naslov ‘Svakog dana odvojite malo vremena za sebe’ i u njemu autor, doktor Ričard Karlson, piše o tome kako mu je 4 i 30 ujutro najdraže doba dana. Klinci još spavaju, žena spava, vlada apsolutna tišina i on ima vremena za sebe. U 4 i 30 ujutro. Ako je to jedini način da nađeš vremena za sebe, mislim da nešto radiš krivo. Također, očito si genetski predisponiran za jako malo sna, jer ako hoćeš uhvatiti onih savršenih osam sati spavanja, buđenje u 4 i 30 ujutro znači da ideš spavati oko 20 i 30, a to je nešto što ni jedna odrasla osoba sa samopoštovanjem ne bi smjela raditi.
Ne, nisam se obazirao na sve savjete koje ova preteča Tajne nudila, posebno ne na to poglavlje o buđenju u šugavih 4 i 30 ujutro. Išao sam u jezičnu gimnaziju, ali jezike nisam toliko učio, jer smo imali nekih 15 predmeta, a profesori prirodnih znanosti su udarali punom parom i tlačili nas uz opravdanje ‘možda odete studirati neku prirodnu znanost’, dok je istina bila da su liječili komplekse manje vrijednosti i na nama se osvećivali što ne rade u matematičkoj gimnaziji, kemijskoj, tehničkoj školi ili na odgovarajućem faksu. Poanta je u tome da sam, kao i većina mog razreda i generacije, bio kronično neispavan, stalno umoran i blijed zbog manjka željeza u krvi.
Moja mržnja prema sedam sati ujutro tada je tinjala. Razrednica, profesorica kemije i kriminalno loš pedagog, često bi nas tjerala da odrađujemo sate razredne zajednice u jutarnjoj smjeni, sa startom u 7 i 10 ujutro. Kao šlag na torti, jako često je koristila te sate razredne zajednice da nas ispituje kemiju. Zbroji ove životne bodove: pubertet, siva jutra, manjak apetita, neispavanost, nezainteresiranost (i manjak volje i talenta) za kemiju, buđenje u zoru zbog kemije. Tad sam počeo doista shvaćati što znači sedam sati ujutro i tko je tada budan. Nitko normalan.
Čistači prazne kontejnere, čiste ulice. Tu i tamo poneki alkoholičar zapišava navedene kontejnere. Nastaje lagana prometna gužva dok ljudi iz predgrađa putuju u grad na posao ili obrnuto; školski busevi vode učenike zombije prema školama, a regularni gradski busevi prevoze smrtnike koji ne mogu priuštiti vlastita kola na posao. Tu dolazimo i do jednih od glavnih aktera sedam sati ujutro, a to su penzioneri. Budući da oni imaju besplatan gradski prijevoz, a ne spavaju puno, u sedam sati ujutro počinju puniti autobuse gradskog prijevoza i voze se. Okolo. Bilo gdje. Od stana do Pazara* i natrag, ili se jednostavno voze po gradu, daju svoj doprinos jedinstvenom smradu unutrašnjosti autobusa. Nema ništa gore od udisanja recikliranog zraka iz staračkih pluća, dok se kombiniraju arome organa, kiselog zadaha, znoja, kože koja ne vidi sapun i tuš češće od jednom tjedno, uz lagani prizvuk apoteke, rakije i kvasine*. Ovo zadnje dvoje koristi se za dezinfekciju gaza koje babe nose kao domaće pelene protiv inkontinencije. Znate na što mislim. To je sedam sati ujutro.
Vratit ću film unazad, na dane vrtića. To je bilo jedino razdoblje kada sam se dobrovoljno budio u otprilike sedam sati ujutro. Razlog je bila televizija i emisija zvanaDJ Kat Show na Skaju, kojeg je vodio plišani mačak istog imena. Lik je nosio crnu kožnu jaketu sa killerima, a meni je to značilo da je metalac, kao ja – da, bio sam vrtićar koji je volio metal, počeo sam rano. DJ Kata je na početku svake emisije budilo iritantno zvono budilice, koji bi on uhvatio i bacio na hrpu ostalih polupanih budilica. DJ Kat je mrzio rano buđenje – možda mi je on usadio to gađenje
Ali, tu je bilo i moje prisilno buđenje u rane sate. Skoro svaki put kada bi bio bolestan, a to su uglavnom bile upale grla, angina i slična sranja respiratornog sustava koja se liječe antibioticima, otac bi me vodio u ambulantu na injekcije penicilina. Skoro kao Prust, sjećam se mirisa mediteranskog bilja i rose koji je okruživao tu ambulantu. Bila su to hladna, siva jutra, ambulanta (tada znana kao ‘dispanzer’) imala je sivi pod i prljavo bijele zidove, a bolnički ležaj bio je hladniji od kocke leda. Jedino hladnije od tog ležaja bila je igla koja bi par puta tjedno išla ravno u mekani dio moje guzice.
Najšareniji lik te situacije bila je suha bolničarka prosjede kose i prošarano krezubih usta. Zvao sam je Vještica, ali nije bila loša osoba. Igle su uglavnom boljele, i to jako. Modrice su ostajale i nakon što bi ozdravio. Ambulanta je vonjala na kemikalije i gumu, i jedina svijetla točka svega toga bila je činjenica da nam je susjeda tamo radila, u laboratoriju, tako da su mi medicinske sestre pri svakom posjetu davale prazne bočice penicilina, injekcije, epruvete i svakakvu medicinsku opremu da se doma mogu igrati s time.
U osnovnoj školi, sedam sati ujutro i ja krenuli smo na put doživotnog rivalstva. Nikad nisam bio tip koji je išao rano spavati, bio sam klinac koji je htio gledati serije nakon Dnevnika, i mozak mi se nije tako lako gasio. U sedam satu ujutro, ja bi se probudio, ali moj stomak ne bi, ostao bi u nekom grču, a ako bi popio čašu vode, uhvatila bi me muka. Mogao sam piti čaj, ali vodu ne. Do prije nekoliko godina mislio sam da je to od nervoze, a onda sam otkrio da je to zbog jebenih cijevi i tko zna čega u ‘čistoj vodi’. Naime, čaj je ipak prokuhana voda, i to je podnošljivo, a ova drito iz cijevi, ujutro je bila previše.
Napravio sam eksperiment kad sam bio na faksu u Zagrebu. Primijetio sam da me hvataju grčevi ujutro, a nisam znao zašto – nisam bio trudan, nisam imao menstruaciju, niti kamenac ili upalu slijepog crijeva. Popio bi odmah nakon buđenja čašu vode, i putem prema tramvaju osjetio onesposobljavajuću potrebu za kenjanjem, kao da govno u mojim crijevima ima mini ruke i u njima mini noževe, te me reže iznutra kako bi pobjeglo na slobodu i krenulo u samostalan život. Onda sam jedno jutro vodu iz cijevi zamijenio flaširanom vodom – grčevi su nestali. Toliko o mitu čiste hrvatske vode iz vodovoda.
Dakle, tokom osnovne škole počeo sam uistinu mrziti sedam sati ujutro. Kako sam ulazio u tinejdžerske godine, počela me hvatati ozbiljna nesanica, i dan danas se sjećam kako sam buljio u sat koji bi mi pokazivao dva sata ujutro, što je značilo da sam imao pet sati da se naspavam prije jutarnje smjene u školi, ili prije tjelesnog. To nije išlo.
U srednjoj, bilo je još gore. Zašto da idem spavati rano kad mi se ne spava, plus, konačno imam kanal na kojem mogu gledati late show Konana O'Brajena? Zavolio sam večeri i noći, zamrzio sam jutra, i osjećao sam se kao lijenčina zato što prezirem rano buđenje. Čak sam se trudio olakšati sebi to buđenje; ujutro bih upalio CNN (sada mi to ne pada na pamet), navodno da vidim što se dešava u svijetu dok srčem kavu. Na faksu je situacija bila slična, s time da su se do tada na internetu već debelo etablirali new age sajtovi i spiritualni blogeri koji bi pisali motivirajuće tekstove o tome kako možeš poboljšati svoj život. Jedan od glavnih načina jest taj da se budiš rano, jako rano ujutro. Zgrabi dan! Osvoji svoj novi život!
Već barem deset godina, onlajn portali i blogovi o spiritualnom rastu, ekološkom životu i konstantnoj motivirajućoj detoksikaciji niču kao gljive poslije kiše. Da svi ti tekstovi, sve te top liste stvari koje moraš napraviti kako bi postao najbolja verzija samoga sebe doista funkcioniraju, sada bi živjeli u utopiji. Jedini ljudi koji imaju koristi od tih tekstova, sajtova i knjiga su njihovi autori. Oni zarade tu slatku slatku paricu prodajom prazne priče, a to je najveća motivacija.
Pokloni koje vam daruje rano buđenje. Što ranoranioci znaju o životu. Zašto su ljudi koji se bude rano sretniji? Budite se ranije, pronađite više vremena za sebe. Ljudi koji se bude rano imaju veću kontrolu nad svojim životima. Sedam stvari koje uspješni ljudi rade prije sedam sati ujutro.
Hm, znam nekoliko ljudi koje smatram uspješnima, i u sedam sati ujutro oni spavaju. Zdravi su i naspavani, a i rade, posla im ne fali. Ja kad se budim u sedam sati ujutro, definitivno nemam kontrolu nad vlastitim životom, dapače, netko drugi ga kontrolira i tjera me da se tada budim.
Dolazimo do zadnje točke sedam sati ujutro, a to je ona koju otkriješ na faksu i kasnije. Riječ je o afteru, tom ubitačnom običaju, odnosno, običaju ubijanja nakon glavne žurke. Blijedo jutro, lagana glavobolja i zujanje, unutarnji monolog koji ti nabraja sve što si uzeo tokom noći. Na nos, na jezik? Nije dobro. Katkad je odlično, ali mnogo češće je sjebano. Ako su u pitanju psihodelici, odlično je, ako je u pitanju sintetika, sve je sranje. Pališ zadnju cigaretu iz rezervne kutije, nisi jebao, gladan si ali ne možeš jesti jer ti je droga zatvorila želudac. Kašlješ, sve odzvanja, čak i oči koje su dehidrirane. Tvoji podočnjaci imaju podočnjake. Na afteru, sedam sati ujutro čuješ kao gong, kao crkveno zvono koje poziva na masovnu sahranu. Scenarij obično kaže da ostaneš budan do devet, i onda odustaneš od svega, pokupiš se u gajbu i padneš u crni san do večeri.
Najbolesniju verziju sedam sati ujutro upoznao sam kad sam se prijavio da budem statist u Game of Thrones, koji se snima u Splitu. Autobus je kupio nas statiste na raznim stanicama po gradu, a ja sam ga hvatao dva dana za redom, prvo u 4:30 ujutro, a drugi put u 2:45 ujutro. Odvedu te van grada u prostorije studija, a tamo su kostimografkinje i šminkerice već budne i rade, i namještaju ti kostim nekih sat vremena. U pet-šest ujutro jedeš doručak sa švedskog stola ispred studija, ispijaš bljutavu tursku kavu bogatu blatnjavim talogom i jedeš hladni parizer, i onda te drugi autobus ponovno vodi van grada, na Klis. Na brdu si u sedam sati ujutro, u kostimu. Jebiga, to je taj ‘golden glow’, to idealno svijetlo za snimanje. Doduše, u sedam ujutro se ne snima, već se čeka na snimanje, kamere se namještaju, radnici trče okolo sa kabelima, statisti se miču od točke A do točke B, i nitko tu nije normalan. Iako optimistični, svi su nervozni i iscrpljeni, u nekom maničnom polusnu. Tamo na snimanju, na Klisu, u sedam sati ujutro sigurno nisam bio najkvalitetniji ja.
Rano buđenje. Alarm. Odlazak u školu, na faks, na posao, kod doktora pa na sprovod. Gradski prijevoz. Babe u autobusu. Vlažni jutarnji zrak začinjen smećem. Neodoljivi poriv za povratkom u krevet. Stvar je u tome da rano buđenje nije za svakoga, a ovaj raspored po kojem mi živimo, to je ostatak industrijske revolucije. Polako, što zbog recesije, što zbog tehnoloških inovacija i rasta freelance poslova te rada iz kućne kancelarije, korisnost tog ranog buđenja postaje sve manje opipljiva, slabi. Ali, daleko smo još od toga. Neprijatelj nikad ne spava. Ja ga zovem ‘Sedam Sati Ujutro’.
*Pazar, dalmatinski naziv za tržnicu, pijacu, plac. U ovom slučaju, misli se na Veliki Pazar, u centru Splita.
* Sirće, ili ocat po hrvatskom standardu.
Izvor Vice
KOMENTARI