Pored svega što su prosvjetari preživljavali u proteklom periodu, njihova se agonija nastavlja. Kao da su se svi okrenuli protiv znanja u ovome dijelu zemlje. Kao da je obrazovanje postalo teret državi, odnosno onima koji uredno naplaćuju boravak na određenim mjestima u državnim strukturama i ne osjećaju niti trunak obaveza prema svojim građanima, narodu, glasačima. Oni na žalost od svojih potreba nisu u mogućnosti da vide dalje, a pogotovo ne šire.
Nakon zakašnjelih decembarskih protesta koji su više bili opomena samim predstavnicima sindikata, da više ne mogu spavati, ništa se bitno promijenilo nije. Sindikat šuti, zakonodavna i izvršna vlast šute. Svi ubiru redovno iz građanskog budžeta za svoje potrebe, ali niko se ne osjeća krivim niti odgovornim za stanje uposlenih, za otpuštanje radnika, za nepravedan odnos poslodavca prema uposlenima. Svako se takmiči da doprinese rušenju države da bi mogao trijunfalno i sretno prišiti propast svom političkom neistomišljeniku, ne shvatajući da i sam propada.
U ovome malom dijelu zemlje, u kojoj na platnom spisku imamo dvije vlasti, a u javnosti je po informacijama bezvlašće, nema još adekvatne reakcije naroda na stanje u koje ih dovode neodgovorni kadrovi u ministarstvima i skupštini. Prosvjetni radnici iscrpljeni i izmoreni igrama na relaciji vlada –sindikat – premijer – skupština – ministarstvo finansija, dezorjentisano očekuje da neko reaguje, ali uzalud. Nakon igrarija na koje smo ukazivali od strane ministrice financija oko famoznih potpisa i odgovornosti, podizanja rejtinga premijeru i drugih suosjećajnih dopisivanja više niko i ne reaguje na kašnjenje tri plate i već petog toplog obroka. Više niko i ne osjeća obavezu da treba da objasni izostanak izvršavanja svojih obaveza ili da treba da se traži odgovornost odgovornih za stanje u koje su doveli nekoliko hiljada porodica ovoga kantona.
Onaj ko bi trebao potegnuti ova pitanja ispred radnika se ne oglašava, oni se na žalost više bave, sve češćim nezadovoljstvom unutar sindikalnih podružnica i razmatranjem ispada pojedinaca, nego onim na što ih statut obavezuje. Iako se sastanci održavaju, vrijeme će pokazati koliko je korisnih reakcija i prijedloga došlo sa tih sastanaka. Većina aktivnosti i onoga što se pokreće dolazi od podružnica, nego li od samih predstavnika. Izgleda da je to sudbina svih pasivnih naroda koji ne umiju da reaguju, niti znaju da zamijene sve one koji su na neki način došli na pozicije koje su iznad njihove realne mogućnosti da ih obavljaju.
Sve dok je tako u našem društvu, ne možemo se nadati boljem.
Neformalna grupa prosvjetnih radnika USK-a
KOMENTARI