Taman što sam počeo da pišem, prekinuo me čovjek koji je prišao stolu. „Izvini ako te ometam, ali poznavao sam tvog oca i ne želim da se mimoilazimo kao stranci.“
Predstavio se, rekao da dolazi iz istog mjesta iz kojeg i ja. Nemam niti jednu očevu fotografiju, posljednji put sam ga vidio tako davno i malo me stid priznati da ga u sjećanje dozivam sa izvjesnim poteškoćama. Imam skoro četrdeset godina, ali još uvijek se osjećam kao siroče. I sada sam se osjećao kao da vidim komadić svog starog i dvije uniforme rezervne policije, mobilizirane posebno za taj dan kako promiču cestom pored kuće.
Dugačke kolone
Prošle su dvadeset i dvije godine. I prije nego što napišem bilo šta drugo, hoću da se prisjetim onih koji su zajedno sa nama krenuli putem kojim danas koračamo.
Kolone onih koji više nisu sa nama duže su od kolona preživjelih. Možda je težak i krvav put kojim smo se odmetnuli tada, možda može ili je mogao biti lakši, ali imati državu nije pravo, nego privilegija i podrazumijeva konstantnu budnost.
Imati demokratsku državu znači kontinuirano se boriti na krajnjim granicama ljudskih prava i sloboda. Mi u Prvom martu čvrsto vjerujemo da su krajnje granice te borbe danas u bosanskohercegovačkom entitetu koji se zove RS. I čvrsto vjerujemo da ništa u ovoj zemlji neće i ne može biti isto nakon pokolja i devedesetih godina prošlog stoljeća.
Jer, znamo ko je naredio, znamo ko je počinio i znamo ko je stajao po strani. I sve dok je tako, neke ideje u ovoj zemlji neće i ne mogu biti legitimne. Dvadeset i dvije godine kasnije pišem u istoj kući u kojoj sam se rodio.
U međuvremenu sam iz nje protjeran, kuća dignuta u zrak, obnovljena i ponovo useljena. Prošli smo pun krug, kuća koju je prvi put svojim rukama pravio moj otac i za koju me veže, više od svega, mislim moje prvo sjećanje ikad – i ja.
Ali, drugačiji smo i kuća i ja: načeti, izranjavani, ali smo oboje tu da svjedočimo ne onome što se dogodilo, nego da se to više nikad neće ponoviti. Svaki dan od kraja rata naovaomo barem jednom klonem i poželim da odustanem, da dignem ruke od svega i pobjegem sa porodicom u izvjesnost anonimnosti kao što je uradilo tako mnogo onih koji su preživjeli sa mnom i koji su danas od Melbourna i Saint Louisa; da prestanem pričati i raditi i voditi tuđe bitke.
Jer, sve što radim, od kraja rata naovamo, radim iz jednog razloga: da ono što sam doživio u ratu, ono što sam preživio, ne izgubi ako ga je ikad imalo.
Radim to, jer drugačije ne bih mogao podnijeti život; da sam u prilici da vratim u život svoju pobijenu porodicu, svoje ubijene prijatelje, sve bih ih na koljenima molio da ne čekaju rat, da ne čekaju klanje, da bježe što ih noge nose jer ovo što danas imamo očigledno nije vrijedno njihove žrtve ni izdaleka.
Tek je počelo
I svaki dan barem jednom donesem odlku da ne mogu odustati, da sam učesnik u ratu koji se vodi već nekoliko stoljeća i da je razlika između poraza i kapitulacije samo u brzini kojom će doći smrt: potonje je samo odlaže na izvjesno vrijeme.
Zato se zovemo Prvi mart. Naša odluka nije da nastavimo u novembru 1995. jer naši očevi nisu stali tu. Borba koju mi vodimo je borba koja se vodi sutra; naši protivnici su doboko zakopani u jučer i zato nema nikakve sumnje u to ko će pobjediti.
Jer, „kad je gotovo, za mene znaj, tek tad je počelo“.
Emir Suljagić (Al Jazeera)
KOMENTARI