Omer Kirmizi, 71-godišnji klesar iz Turske, koji je učestvovao u radovima na obnovi Starog mosta u Mostaru i drugih istorijskih spomenika u mnogim gradovima širom Turske, istim entuzijazmom i ljubavlju obavlja ovu krajnje zanimljivu profesiju već 52 godine.
Ovaj klesar je usavršavajući se stalno u profesionalnom životu učestvovao u restauraciji brojnih kamenih objekata izgrađenih stotinama godina unazad, od džamija, mostova, dvoraca do crkava, čime je praktično gradio mostove između civilizacija.
PAŽLJIVO OBAVLJA PROFESIJU DECENIJAMA
Koristeći razne alate poput bušilica, eksera, noževa i čekića, ovaj iskusni klesar krajnje pažljivo i odgovorno obavlja svoju profesiju decenijama.
Kirmizi je učestvovao u radovima na restauraciji mnogih objekata, uključujući i Stari most u Mostaru, uništen artiljerijskom vatrom 1993. godine tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Kako kaže, cilj mu je sada da rekonstruiše poznati kameni most u svom rodnom mjestu Bayburtu u skladu sa prvobitnim oblikom.
Kako je ispričao, 2001. godine u novinama je pročitao vijest da će Stari most biti obnovljen i osjećao se vrlo tužnim kada je vidio fotografiju mosta čija je jedna strana uništena. Nakon toga je odlučio da učestvuje u obnovi mosta.
Kompanija u kojoj sam tada radio je prikupila fotografije mostova koje sam ranije napravio i otputovala u Bosnu i Hercegovinu. Bio sam u to vrijeme u Francuskoj i zvali su me kada su dobili tender. Iako sam zarađivao dobre pare u Francuskoj, nisam mogao odoliti i odatle sam otišao za Bosnu i Hercegovinu. Otišao sam na sastanak na kojem je bilo 11 inžinjera UNESCO-a. Objasnio sam im kako ću raditi na obnovi mosta. Tražili su od mene da napravim maketu mosta i dali su saglasnost. Posebno su njemački inženjeri tada rekli: ‘Ovaj majstor će graditi ovaj most.‘ Tako smo počeli s radovima i na kraju sve uspješno završili. Od svega mi je najviše bilo drago da radim na obnovi Starog mosta u Mostaru zato što je moj otac mnogo volio taj most”, kazao je.
Dodaje da su u prošlosti majstori mogli isklesati do devet kamena koji bi se postavili na munaru u jednom danu.
“Niko to sada ne radi. Sad je teško naći majstora koji to radi. Navikli su da ravno kamenje stavljaju u zid. Nakon godinu kamenje se počne pomjerati. Kad smo radili u Bosni i Hercegovini, govorili su nam: ‘Vi ste unuci Osmanlija, zar ne? Osmanlije su ovo mjesto isklesale svojim rukama i izgradile ga.‘ Nismo dozvolili da se radi bušilicom, to smo zabranili, sve smo radili ručno. Kamenje se klesalo i obrađivalo ručno. Sad više toga skoro da nema kao ranije”, ispričao je.
KOMENTARI