Koliko puta bi trebali pasti ,pa ustati da bi postali jači? U duši i srcu. U tijelu i razumu. Koliko puta se prepustiti emocijama i biti okovani zidovima samoće ,tuge i bola ,pa vratiti u stvarni svijet? Svijet prepun tuge i radosti isprepletenih u klupko. Pitam se da li je čovjek ta nevina dusa koja je prisiljena boriti se sa stvarnim i onim svijetom izmedu cetiri zida.
Toliko ljudi, a opet sami. Mrak i tišina nam postaju najbolji prijatelji. Postaju lijek za sve.Da li je teško probuditi nekoga uz smijesak na licu i reći :” Uz tebe sam, ostani jak “? Da li bi tada našli izvor svjetlosti? Da li bi tada napustili mrak? Rekla bih da ljubav liječi sve rane. Ne tišina. Ne vrijeme. Da li postoji jos jedna nevina duša kojoj je potrebno samo malo?
Jedan osmijeh, jedan zagrljaj. Za novi početak, za lakši kraj. Rekla bih da ovi zidovi katkad najbolje razumiju ljudsku dušu. Ne postavljaju pitanja, daju odgovore.Kao pred strašno nevrijeme nas okuju,a teško vrijeme ostaje samo običan izgovor.
Živimo kao mala barka na sredini mora koja ,boreći se protiv oluja, postaje sve lošija.Krhka i slomljena. Nadamo se da nebo nije granica. Nadamo ce da ce Sunce izviriti iza tmurnih oblaka. Nadamo se da ce neko srušiti zidove samoće.
KOMENTARI