Svjedočanstvo o sadističkoj maštovitosti, entuzijazmu i motiviranosti počinitelja torture
Pričati o sopstvenom ratnom iskustvu postalo je neprilično i nepristojno skoro kao biti siromašan ili skroman. Najprije smo bili preplavljeni svjedočenjima i ispovijestima, istraživačkim tekstovima i vijestima sa beskonačno dugih suđenja: danas mislimo da više ništa ne znamo pouzdano. Svakog heroja kojem smo vjerovali neko je u međuvremenu raskrinkao. Žrtve su kompromitovale same sebe i svoje sapatnike. Haški tribunal opetovano je budio nadu i sahranjivao je. Trgovali smo traumama do mjere kad nam je sve postalo svejedno. Proljeće je i čini se da jedini istinski ushit pobuđuju jeftini turistički aranžmani, snižene cijene roštiljskog mesa i spajanje neradnih dana u iščekivanju odmora i ljeta.
Rezak Hukanović je u ljeto 1992. pola godine proveo kao zarobljenik u logorima smrti Omarska i Manjača. Svoja iskustva svojedobno je zabilježio u knjizi koja je ovih dana, dvije decenije nakon događaja u njoj opisanih, doživjela svoje drugo, prošireno izdanje. Knjiga Deseta vrata pakla dokumentarno je svjedočenje sudionika događaja koji danas tonu u zaborav. Prirodnost i lakoća sa kojom sjećanja hlape, žudnja za zaboravom, uljuljkanost u tranzicijsku anesteziju, sve to se odupire postojanju i čitanju ove knjige, njenom ponovnom objavljivanju. I sve to je, dakako, čini nužnom.
Ovakva knjiga piše se iz potrebe da od zaborava spasimo jedno od najtraumatičnijih mogućih ljudskih iskustava, a čita se iz dužnosti da upoznamo krajnje granice čovjeka, i u dobru a posebno u zlu. Knjiga Deseta vrata pakla nam drastično umanjuje sigurnost i povjerenje u ljudski rod, ali nas lišava naivnosti i izgovora da, eto, nismo znali… Procjenjivati njenu formu bilo bi sitničavo, njen značaj je prvenstveno dokumentarni.
Ritam i narativnu strukturu knjizi daju redovni a uvijek šokantni ulasci stažara u spavaonice: oni žrtve biraju tobož po nekom kriteriju, a zapravo su vođeni zlobnim potkazivanjem, ličnim osvetama ili pukim erupcijama oslobođene frustracije i bijesa. Skoro svaka od ovakvih epizoda završava zlokobnim lajtmotivom Više ga niko nikad nije vidio. Nakon što je tabu jednom srušen, a ubistvo počinjeno, svaki naredni put brutalnost izvedbe zavisi samo od lične (skoro pornografske) imaginacije stražara.
Danas mi je dvadeset i peti rođendan a ubio sam samo 23 Muslimana, kaže jedan od vojnika, nezadovoljan svojim učinkom. Tanka nježna biljčica ljudskog dostojanstva nema previše šansi na surovom logorskom tlu. Hukanović svjedoči odsijecanju genitalija, prisiljavanju ljudi da siluju druge ljude, izgladnjivanju, batinjanju toliko strasnom da zaslužuje ozbiljne psihološke i psihijatrijske ekspertize.
Kod Hukanovića, možda i neposrednije nego i u jednoj drugoj knjizi o ratu u BiH, dobivamo informaciju o užitku počinitelja torture, o njihovoj sadističkoj maštovitosti, entuzijazmu i motiviranosti. Stražaru se u ovoj knjizi gleda u lice iz velike blizine, a u njegovim sjajnim sunčanim naočalama zrcali se dio ljudske prirode o kojoj najradije ne bismo znali ništa.
U logoru je i najbanalniji dijalog mogao biti direktni povod za smrt. – Prijatno. – Hvala, bujrum. – Meni bujrum, majku li ti tvoju balijsku… Neodgovorno je i kukavički ne znati šta se dešavalo ne tako davno i u našoj nesporednoj blizini. Poseban dio ove knjige su bilješke o tome šta se sa akterima opisanih događaja desilo nakon rata.
Živi u Prijedoru, živi u Chicagu, ubijen u Omarskoj, nađen u jami Hrastova glavica, izdržava kaznu u Hagu, ostao invalid, čeka suđenje, živi u Prijedoru, živi u Norveškoj, ubijena u Omarskoj… Na tih pet i po stranica najdirektnije i najpotresnije je portretirana današnja Bosna i Hercegovina, živa i puna bolnih, krivo zaraslih lomova.
KOMENTARI