U posljednjih nekoliko godina Sanski Most uspijeva da vrati epitet grada cvijeća po kojem je bio poznat u prošlosti, a velike zasluge za to pripadaju cvjećaru Admiru Alibašiću, koji uređuje i njeguje zelene i cvjetne površine u ovome gradu.
Ove poslove su Alibašiću i njegovim radnicima povjerile lokalne vlasti, a trenutno se sadnja raznobojnog ukrasnog cvijeća odvija u užem području grada.
“Riječ je o redovnoj proljetnoj sadnji koju su nam ove godine malo odgodili kiša i lošije vrijeme. Trudimo se da sadimo raznovrsne cvjetne kulture i tako upoznajemo građane s njima, a sada smo se odlučili za sadnju gazanije, koja posljednjih godina stiče sve veću popularnost. Veoma je otporna na bolesti, može dugo da izdrži bez vode i karakteristična je po tome što, kada je lijepo vrijeme, drži cvijet otvorenim, dok ga noću zatvara i tako štiti”, kaže Alibašić.
Ovaj vrijedni cvjećar mnogo rada i truda ulaže u održavanje zelenih površina, koje se, za razliku od nekih ranijih godina, sada redovno kose i održavaju, a cijeli grad odiše čistoćom i urednošću.
Posebna atrakcija je centralni gradski most preko Sane, koji je cijelom svojom dužinom ukrašen saksijama s raskošnim cvijećem.
Cvijeće koje sadi Alibašić uzgaja u svojim plastenicima, koji su smješteni u obližnjem selu Podlug.
Primjećuje kako i pored teške ekonomske situacije u društvu građani ne štede novac kada se radi o kupovini cvijeća.
Ističe kako ova vrsta proizvodnje zahtijeva cjelodnevni angažman, trud i ljubav, a posla posebno ima kada je sezona.
U svojim plastenicima uzgaja više od 30 vrsta ukrasnog cvijeća, a veliki broj proizvoda uspijeva prodati već na kućnom pragu.
“Imamo tri profesionalna plastenika i jedan staklenik za rasad. Grijemo ih na plin, a proizvodimo različito kućno i parkovsko cvijeće. Uzgajamo maćuhice, tratinčice, potočnice, begonije, zumbule, zvončiće i drugo cvijeće”, kaže Alibašić.
Dodaje kako sjeme za svoje biljke nabavlja iz Nizozemske, te ga potom rasađuje i uzgaja u plastenicima. Inače, on je Banjalučanin porijeklom, a godine izbjeglištva proveo je u Njemačkoj, te se nakon okončanja rata odlučio nastaniti u pomenutom selu, gdje je kupio kuću.
Kaže kako je dugo vremena bio u nedoumici čime se baviti, te se nakon više neuspjelih poslovnih pokušaja odlučio baviti proizvodnjom cvijeća. “Odmalena sam gajio ljubav prema cvijeću, uvijek smo imali i održavali vrt, pa sam odlučio baviti se poslom koji sam zavolio u djetinjstvu. Uložio smo novac u kupovinu plastenika i započeo uzgoj ukrasnog cvijeća. U početku nije bilo lako, ali se vremenom isplatilo i danas sam među najvećim proizvođačima ukrasnog cvijeća u Unsko-sanskom kantonu”, priča Alibašić.
Kaže kako se posao razvijao iz godine u godinu, tako da je vremenom širio proizvodnju, a lokalne vlasti su mu naposljetku povjerile da održava te cvijećem ukrašava i uljepšava ovaj grad.
KOMENTARI