Sead Sušić (3. januar 1953, Zavidovići) bio je jedan od onih igrača koje su svi voleli. Kako i ne bi, kada je u fudbalu znao sve. Njegovi driblinzi su bili za pamćenje, šutevi projektili, a asistencije filigranski tačne. Nije pružio koliko je mogao i morao, ali o tome kasnije, pišu Novosti.rs.
Život u Belgiji, ljeto u Podgori kod Makarske, šta sada radi Sead Sušić?
“Više sam u Podgori nego u Liegeu. To je mala, lijepa uvala odakle je moja supruga porijeklom, imamo kuću, apartmane, ona to vodi, a ja uživam”:
To znači da ste živi i zdravi?
“Može se tako reći, jer se dobro osjećam. Uspio sam da pobijedim bolest, rezultati su sada dobri, nadam se da će tako biti i na sljedećoj kontroli. A nije mi bilo lako, ljekari su pronašli dva različita tumora, jedan na debelom crijevu, drugi na plućima. Odstranjeno mi je pola plućnog krila, ali živ čovjek sve izdrži. I ja se ne vraćam na to što je bilo, idem dalje i dišem punim plućima”.
U fudbalu niste, oprobali ste se i kao menadžer, ali ste brzo odustali, zašto?
“Da bi obavljao menadžerski posao moraš da budeš poseban, da ti obraz bude kao đon, a ja nisam taj tip. Plus moraš da gubiš mnogo vremena na putovanjima. Ma, lakše je s vukovima nego sa njima”.
Da li je istina i da su vas isprazne priče da ste gurali bratu Safetu, kada je bio selektor, igrače u reprezentaciju toliko iritirale da ste se manuli tog posla?
“To što se pisalo i pričalo može samo kod nas. Znate Safeta, nije imao mrlju u karijeri, a neki su ga optuživali da je napravio privatnu reprezentaciju. Kada je odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo, a dotle to nisi mogao ni da sanjaš, nije ni stigao na prvu utakmicu, a već su ga bušili. Ta zavist i ljubomora, neshvatljivo. Ja u bolnici, raspadam se, a čitam kako guram sina u reprezentaciju. Sve mi se zgadilo i neka se sve završilo”.
Kada pričamo o Safetu, imao je bajnu karijeru, uspješan je i kao trener, sada radi u Turskoj?
“Imao je super karijeru, pa sama činjenica da je deset godina igrao u jednom klubu, Paris Saint-Germainu, govori o njemu i kao igraču, ali i kao čovjeku. Ima odlične rezultate i kao trener i selektor i svuda je cijenjen. Najmanje kod nas”.
Vi se niste vinuli toliko visoko, mada mnogi misle da ste bili veći potencijal, zvezdaši tvrde da ste bili bolji od Safeta?
“Ne mogu ja da pričam o sebi, najružnije je kada neko hvali sebe. Bio sam to što sam bio, neka drugi procjenjuju koliko sam vrijedio”.
Sigurno je jedno: mogli ste mnogo, mnogo više?
“Tako je i svjestan sam toga. Bilo je takvo vrijeme i ne treba kukati. Dobro, slažem se sa većinom fudbofila koji smatraju da nisam pružio ni 50 odsto od svojih mogućnosti. Kada se pogledaju moj potencijal i fizičke mogućnosti, jasno je da sam imao priliku da napravim mnogo veću karijeru. Ali, nisam bio zatočenik fudbala”.
Kažu ljudi, Sead je posljednji fudbalski boem, bio je takav na terenu, ali i van njega?
“Volio sam život i to nisam nikada krio. Jednostavno, dobro sam se snalazio i na terenu i van njega. E sad, da sam se posvetio samo fudbalu, zacijelo bih postigao više”.
Da li bar ponekad zažalite za prohujalim vremenima, da niste toliko skretali sa fudbalskog puta mogli ste, po potencijalu, da budete i velika evropska zvijezda?
“Da, zažalim ponekad, valjda je to normalno. Imao sam dvije “iste noge”, dakle, driblao sam i lijevom i desnom, šutirao i lijevom i desnom, malo je bilo fudbalera sa tom karakteristikom. I zato me je bilo teško čuvati, pogotovo što sam i fizički bio izuzetno jak, a tehnički obdaren. Ali, da ne pričam o sebi, bilo – prošlo”.
Čega se najradije sjećate iz vremena provedenog u Crvenoj zvezdi (80 utakmica, 25 golova)?
“Mnogo toga lijepog me veže za Zvezdu, Beograd. U glavni grad sam došao kao klinac, imao sam samo 17 ljeta, a ostao sam osam godina. Sto puta sam rekao i to ću opet da ponovim: najljepši dio mog života proveo sam u Zvezdi i Beogradu. Stekao mnogo prijatelja, a to se ne zaboravlja”.
Bili ste ljubimac navijača?
“Velika je privilegija biti ljubimac navijača. Onaj huk sa sjevera nikada neću zaboraviti, naježim se pri pomisli na ta vremena. Imao sam posebnu komunikaciju sa zvezdašima, oni su mene voljeli, ja sam njih obožavao”.
Igrali ste mnogo velikih utakmica, mnogi pamte onu protiv Real Madrida?
– Pamtim i ja. Tek što sam se vratio iz JNA, odigrao sam poluvrijeme u Boru i odmah u srijedu na Madriđane. Odigrali smo zaista dobro, pobijedili sa 2:0, pa na penale, i ja sam pružio lijepu partiju nošen podrškom sa tribina. Ali, to je samo jedna zvjezdana priča iz Crvene zvezde, bilo ih je zaista mnogo.
Reprezentacija je tužna tema za mnoge velike igrače, vi ste samo jednom obukli dres reprezentacije Jugoslavije?
“Ni tada se nisam bunio, pa neću ni sada. Nisam se nikada osvrtao na te priče o “ključevima”, uvijek sam bio apolitičan i nije me interesovalo ko je šta radio. Nisam se oglašavao ni preko medija, nisam istjerivao pravdu, jednostavno, ponašao sam se normalno. Ionako se na silu ništa ne može uraditi. Meni je samo smetalo kada sam čitao da se, na primjer, forsiraju fudbaleri Crvene zvezde, a u vrijeme Miljana Miljanića je u reprezentaciji bilo sedam-osam igrača iz Hajduka. O čemu su pričali i pisali i sami Hrvati”.
I taj jedini meč ste odigrali zajedno sa bratom Safetom?
“Moj prvi i posljednji reprezentativni meč. Bilo je to 1977. godine, igrali smo protiv Španije u kvalifikacijama za SP u Argentini, spojio nas je selektor Marko Valok”.
Poslije Zvezde, Colorado (15-6) i Toronto (7-5), otkud u Americi i Kanadi?
“Tada nije postojao zimski prijelazni rok, a morao sam negdje da igram jer sam raskinuo ugovor sa Zvezdom. Tamo to nije bio fudbal već šou, a za mene samo usputna stanica”.
Slijedi belgijska fudbalska priča: Liege (31-16) i Molenbeek (22-6)?
“Dobro mi je bilo u Liegeu, koji je gospodski klub u odnosu na gradskog rivala Standarda koji je radnički. Poslije dvije lijepe godine otišao sam u Molenbeek i tu stavio tačku na karijeru”.
Šta vas je toliko privuklo u Belgiji da ostanete do dana današnjeg?
“Po okončanju karijere ja sam se vratio u Sarajevo ali je onda krenuo taj prokleti rat. Otišao sam 1992. godine kod Safeta u Paris, sa suprugom i sinom koji je tada imao dva mjeseca. Ostao sam godinu dana i vratio se u Liege”.
I sada čekate zasluženu penziju?
“Tako je, dogodine ću dobiti belgijsku penziju i želim da živim mirno, bez stresa. Ja sam čovjek u ozbiljnim godinama i želim da ih do kraja života proživim što ljepše”.
Pratite Crvenu zvezdu?
“Naravno, i zadovoljan sam kako je igrala protiv praške Sparte. Poslije 2:0 sa “Marakane” mora da prođe u naredno kolo”.
Djeca se prodaju za siću
Kada je riječ o fudbalu na prostorima bivše Jugoslavije, izjavili ste da su problem korupcija, namještene utakmice, rani odlazak djece van granica?
“Nažalost, u fudbal su ušli ljudi koji nemaju nikakve veze sa njim, a interesuje ih samo sopstveni interes. Svakakvi tipovi, sumnjivi menadžeri kupuju roditelje za male pare, a oni pošto teško ili nikako žive, praktično prodaju svoju djecu za siću. A “ubiše” ga i kladionice. Talenata i dalje ima koliko vam srce želi”.
Sin Tino napušta Genk
Vaš sin Tino (25) je u junu 2016. zaigrao za Genk, a prethodno je nosio dres Hajduka?
“Krenuo je dobro, a onda je došao novi trener i bez riječi objašnjenja ga sklonio iz tima. Zbog toga je riješio da ode iz Genka, ima nekoliko opcija, vidjet ćemo gdje će nastaviti karijeru. Jer, Tino je prvo igrao za mlađe selekcije Belgije, da bi potom nosio dres “A” reprezentacije Bosne i Hercegovine. I nije se odrekao reprezentativne karijere, pa u najboljim je godinama”.
(Reprezentacija.ba)
KOMENTARI