Suze su te 1993. godine bile svuda oko nas u Sarajevu, ali imali smo još suza da poteknu za istinskim sportskim velikanom.
Piše: Muhamed Bikić
Bio je 8. juni 1993. godine, druga godina agresije na Bosnu i Hercegovinu. Idem ulicama bh. prijestolnice. Za divno čudo, ne puca snajper, nema granata… Ali, dokle… Kao i uvijek, kada bih se do grada provukao između dežura na Trgu heroja, obiđem ožalošćene porodice, jer svaki dan ginu najbliži, porodica, prijatelji…
Kupim Oslobođenje, gledam osmrtnice i, listajući dalje, dođem do sportskih strana. Novi šok! U nadnaslovu piše: “Na vijest o smrti košarkaškog asa”, u naslovu “Dražen je bio najdraži”, a tekst počinje sa:
“Dražen Petrović izgubio je život u saobraćajnom udesu u Njemačkoj. Ma koliko tužna, ali nažalost, istinita, vijest je koja je jučer (7. juna) odjeknula cijelim svijetom. Dražen je bio čovjek i sportista ove planete i za to za njim žale i tuguju…”
I jeste. Žalili smo i tugovali, ma gdje god živjeli, pa i mi u tada opkoljenom, svakodnevno granatiranom Sarajevu. Smrt i suze su bile svuda oko nas, ali imali smo još dovoljno suza da poteknu za istinskim sportskim velikanom, dragim čovjekom.
I meni su krenule, lile niz obraze, po ko zna koji put tih nesretnih devedesetih godina. Ovaj put zbog legendarnog Dražena Petrovića, kojeg smo zaista svi puno voljeli. Jer, otišao je zauvijek košarkaški Mozart, i to u 28. godini. Nevjerovatno, istinito, žalosno…
Rekordnih 112 poena
Draženovu karijeru sam pomno pratio i to od onog trenutka kada je sa svojom Šibenkom pobijedio sarajevsku Bosnu 1983. godine. Nama, Sarajlijama, nije bilo pravo, svašta se dešavalo na toj utakmici, a Dražen, koji nam je tada presudio slobodnim bacanjima, bio je nesuđeni košarkaš Bosne. Već je nekadašnji Golf S paket bio poslan za Šibenik…
Međutim, umjesto da dođe u nekadašnjeg, Dražen se opredijelio za budućeg evropskog prvaka. Nikada neću zaboraviti njegove sjajne nastupe u dresu Cibone, njegovih rekordnih 112 poena Olimpiji. “Cibose” je odveo dva puta na tron Evrope, bivao najbolji košarkaš Starog kontinenta, pa je potom nastavio osvajati trofeje i sa slavnim Real Madridom, za kojeg je nekada nastupao još jedan košarkaški velikan sa naših prostora – Mirza Delibašić.
Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća legendarni Dražen je bio istinski vođa tadašnje reprezentacije Jugoslavije, koja se u Zagrebu popela na evropski, a u Buenos Airesu na svjetski tron. Ni Grci, ni Amerikanci nisu mogli zaustaviti fenomenalnog Dražena u pogađanju, asistiranju, razigravanju… Nakon svih sjajnih poteza, njegov karakterističan osmijeh nikad se ne zaboravlja.
Uslijedio je Draženov odlazak preko Atlantika, u NBA ligu, gdje će igrati prvo za Portland, pa za New Jersey. Na početku mu nije bilo lako, ali se opet uspio nametnuti kao vođa, kakav je uvijek bio. Po sticanju nezavisnosti Hrvatske bio je i vođa reprezentacije, koju je odveo do velikog uspjeha, srebra na Olimpijadi u Barceloni 1992. godine.
Samo je od Hrvatske bio bolji Dream Team, s Jordanom, Birdom, Johnsonom, Pippenom… a koje je Dražen, ipak, uspijevao pobjeđivati u NBA ligi i koji su ga iznimno cijenili, voljeli i nikada ga nisu zaboravili. I danas se NBA zvijezde rado sjećaju Dražena, kao i svi ostali košarkaši diljem planete koji su igrali s njim ili mu bili protivnici na parketu. Naravno, po lijepom i s velikom sjetom.
Nekadašnji “Realovci” Dražen Petrović i Mirza Delibašić osvojili su sve što se moglo osvojiti. Ova dvojica košarkaša su bili najbolji sportaši 20. stoljeća u zemljama svog porijekla. Dražen Hrvatske, a Mirza Bosne i Hercegovine. Zasigurno dva najbolja sportaša sa ovih prostora, koji danas, nažalost, nisu s nama. S Kinđetom za života uradih nekoliko intervjua, s Mozartom, nažalost, ne.
Jer, zaista ode prerano. Bosnom i Hercegovinom je tada bjesnila agresija, nije bilo struje u opkoljenom Sarajevu, tako da smo bili uskraćeni da ga makar na televiziji gledamo.
Nasljednik legendarnog Dražena
Ali, zato sam neizmjerno sretan jer sam imao već priliku uraditi intervju s Džananom Musom, kojeg već sada mnogi nazivaju nasljednikom Dražena Petrovića. Upravo mi je kapiten kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine, aktuelnih evropskih prvaka, između ostalog, pričao o jednom divnom poklonu, koji će pamtiti cijeli život.
“Sigurno kada gledate u Zagreb, kada gledate u košarku uopće na ovim prostorima, prvo što se sjetite, to je legendarnog Dražena Petrovića. Upravo u Zagrebu sam doživio jedan poseban trenutak, kada mi je Draženova mama poklonila njegovu loptu. To je bilo nešto posebno što sam doživio. Možda od najposebnijih trenutaka u mom životu, jer je Dražen bio i ostao legenda, ne samo na našim, nego svjetskim prostorima. I mislim da ne bi bio niko sretniji od mene kada bih krenuo njegovim stopama u životu i napravio takvu sjajnu karijeru”, kaže mladi košarkaški reprezentativac Bosne i Hercegovine, prvotimac zagrebačke Cedevite, kojeg ćemo, prema svim prognozama, vrlo brzo gledati i u NBA ligi, kao što smo nekada legendarnog Dražena Petrovića.
Vratimo se, na kraju, na taj tužni 8. juni 1993. godine. Čitam posljednje tri rečenice toga teksta uOslobođenju:
“Sa svjetske košarkaške pozornice otišao je jedan mladi as. Oni mlađi koji dolaze izgubili su idola. Majka Biserka i otac Jole ostali su bez sina ljubimca, a Aco bez jedinog brata. Zar je, zaista, istina da više nema Dražena?!”
Opet mi suze krenuše… Stadoh, pogledah prema Skenderiji, u kojoj je nekada Dražen igrao… Rekoh u sebi: Nek’ ti je slava, dragi Dražene, počivao u miru. I danas kada se sjetim, kada s nekim radim intervju i spomenem košarkaškog Mozarta, ne mogu zaustaviti suze. Ne mogu, jače je od mene. Plakao sam za Draženom u opkoljenom Sarajevu, a i danas u slobodnom.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI