Goteborgsposten, drugi najtiražniji dnevni list u Švedskoj, prije tri sedmice je objavio dva opširna članka o masovnoj grobnici u Tomašici kod Prijedora te stravičnim zločinima u tom gradu. A, onda su, jučer, u istom danu, uslijedila još dva članka, u kojima se negira genocid te čak i postavlja pitanje čije su žrtve u Tomašici.
U prvim člancima o Tomašici novinari Goteborgspostena pišu o tome kako je Tomašica, kao možda najveća masovna grobnica u BiH, otkrivena nakon 20 godina ćutanja, te da su tijela naslagana jedna ispod drugih, od kojih su mnoga ostala u odbrambenom položaju. Sada, pisao je ovaj list, jedno po jedno tijelo biva prebačeno u identifikacioni centar.
Pišu i o prvim danima rata u BiH kada su Srbi u prijedorskim selima počeli činiti masakre, te donose i svjedočanstva preživjelih Bošnjaka koji su govorili o tim danima užasa u kojima je nestalo, zatvarano u logore i ubijeno na hiljade ljudi.
Također, pisali su i o tome kako u Prijedoru i okolini, u kojima su prije rata većinu činili Bošnjaci, danas dominira srpsko stanovništvo, uprkos tome što su se mnogi izbjegli Bošnjaci nakon rata vratili na svoju imovinu. Nadalje, dodaju i kako u Prijedoru nije dozvoljeno da se podigne spomen-obilježje civilima koji su ovdje ubijeni 1992. godine, ističući kako je u Prijedoru ubijeno ili nestalo 5.200 Bošnjaka i Hrvata, a zajedno sa okolnim selima ta brojka dostiže 14.000 ljudi.
Dosad identifikovano 2.100 žrtava u Prijedoru
“U vrijeme kad su činjeni masakri nad civilima u Prijedoru sravnjeni su sa zemljom džamija i katolička crkva, a masakr u Prijedoru se smatra drugim po veličini u ratu u BiH, nakon genocida u Srebrenici. Prijedor je dospio u žižu svjetske javnosti nakon što su novinari snimili zatvorenike u logoru Omarska. Dosad je pronađeno 96 grobnica na području Prijedora i identifikovano 2.100 žrtava, a procjenjuje se da ih je u Tomašici još najmanje 800”, pisao je list.
Također, navode i kako mediji u RS-u šturo ili nikako izvještavaju o Tomašici te da predsjednik ovog bh. entiteta Milorad Dodik poriče odgovornost Radovana Karadžića i Ratka Mladića za genocid u Srebrenici.
Međutim, nakon ovih članaka Goteborgsposten je jučer objavio dva članka dvojice profesora, Kjella Magnusona i Lennarta Palma.
U prvom članku profesor sa Univerziteta u Uppsali, Kjell Magnuson, navodi kako se u BiH kao ni danas u Siriji nije desio genocid. Prema njegovim riječima, pojam genocid nastao je za vrijeme Drugog svjetskog rata i odnosio se na stradanja Jevreja čije je populacije u Poljskoj, dijelovima SSSR-a, Mađarskoj i Hrvatskoj nestalo između 70 i 90 posto.
“Postoje različiti stavovi o tome ko je kriv za ratove u Jugoslaviji. Lično smatram da uzrok treba tražiti u političkom sistemu u Jugoslaviji koji je bio izgrađen u skladu sa etničkim linijama, iako je to bila jednopartijska država. Istina je da su sukobi u bivšoj Jugoslaviji bili najozbiljniji u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, ali se ne mogu porediti sa nacističkim genocidom. Od gotovo 100.000 poginulih u ratu u BiH je gotovo 60 posto vojnika, dok je poginulo 40.000 civila, među kojima je najviše, oko 33.000, Bošnjaka. Ipak, to ne znači da su bili izloženi genocidu”, napisao je Magnuson.
On tvrdi da se termin genocid u slučaju BiH može koristiti samo ako se površno gleda na prošlost i sadašnjost. Tako piše da čak ni u Srebrenici nije počinjen genocid iako je tu “počinjen najveći pojedinačni masakr tokom rata u Bosni”.
Devalviranje zločina nad Jevrejima
“Sistematskog progona Bošnjaka, poput onog koji je zadesio Jevreje, nije bilo. Dakle, u Bosni nije bilo genocida, kao ni danas u Siriji. Strašni zločini jesu počinjeni, ali treba biti oprezan sa riječima. Današnja upotreba termina genocid devalvira zločine koji su počinjeni protiv Jevreja u Evropi”, zaključio je Magnuson.
U drugom članku, koji je Goteborgsposten također objavio jučer, profesor historije sa Univerziteta u Goteborgu Lennart Palm, navodi kako se nikada ne piše o hiljadama ubijenih Srba u ratu u BiH.
On se osvrće na dva članka objavljena prije tri sedmice o Tomašici, te navodi kako se pretpostavlja da su žrtve Bošnjaci, a počinioci masakra Srbi, dok se “u prolazu spominju Romi i Hrvati kao žrtve”.
“Nema razloga da se sumnja da su tu sahranjeni Bošnjaci, ali to je samo jedan u nizu članaka u našim glavnim medijima o žrtvama jugoslovenskih ratova, dok se praktično nikada ne piše o srpskim žrtvama. Istraživačko-dokumentacioni centar iz danas potpuno bošnjačkog Sarajeva, a koji je finansiran iz međunarodnih fondova, navodi kako je tokom rata u BiH poginulo ili nestalo 97.207 ljudi, što je 2,22 posto stanovništva tadašnje BiH. Procjenjuje se da je poginulo 39.684 civila i 57.523 vojnika. Nestalim se smatra 16.662 ljudi. Od svih žrtava 64.036 bili su Bošnjaci, 24.905 Srbi, 7.788 Hrvati i 478 drugih nacionalnosti. Treba napomenuti da je 98,5 posto vojnika poginulo u borbama”, piše on.
Dodaje kako je među žrtvama bilo 66 posto Bošnjaka, od čega su polovina bili vojnici, što znači da je među svim žrtvama bilo 33 posto bošnjačkih civila.
“U nekim masovnim grobnicama bili su isključivo bošnjački vojnici, posebno je to slučaj u okolini Srebrenice. Ovdje valja imati i na umu da su Bošnjaci bili u sukobu i sa Srbima i sa Hrvatima, ali i sa Bošnjacima koji su stali uz Fikreta Abdića. U ranije objavljenim člancima se spominje kako su pojedini ljudi preživjeli ‘logore smrti’ što prosječnog čitaoca asocira na Aušvic. Također, pišu da su te navodne logore otkrili britanski novinari te spominju ‘slike izgladnjelih muškaraca iza ograde’. Zapravo se radilo o tome da je Omarska bila zatvor za ratne zarobljenike, a u Trnopolju su bili zatvorenici i Bošnjaci koji su se tu sklonili od ratnih dešavanja. Kada je riječ o famoznoj fotografiji momka koji je živi kostur, radi se o tome da je britanski fotograf stao iza žice kokošinjca te snimio čovjeka koji je slobodno hodao po Trnopolju kao ratni zarobljenik. Samo nekoliko mršavih pojedinaca je bilo u srpskom logoru, ostali zatvorenici izgledali su prilično normalno”, piše ovaj profesor u Goteborgspostu.
Izostavljanje značajnih dijelova stvarnosti
Dodaje kako sve to ne znači da nije bilo zlostavljanja u srpskim logorima, ali i navodi kako Bošnjaci nikada nisu pustili strane medije u svoje centre za pritvor. Palm navodi kako su novinari prethodne članke napisali vjerovatno u dobroj vjeri, ali da su podlegli propagandnom ratu koji traje već desetljećima.
“Radi se o tome da se izostavljaju značajni dijelovi stvarnosti i historije, čime se ona tumači kroz pristup crno i bijelo. Sve to služi tome da Bošnjaci dobiju simpatije kao jedina žrtva u tome ratu, da Evropska unija (uključujući i Švedsku) i SAD imaju opravdanje što su priznali secesiju legitimne članice UN-a, te da NATO ima argument da je s pravom preuzeo pravo da interveniše i zaustavi genocid”, piše Palm.
Dodaje kako se u zapadnim medijima u kontekstu žrtve pojavljuju jedino Bošnjaci koji su bili na strani Alije Izetbegovića, ali ne i oni koji su bili uz Fikreta Abdića. Hrvatske žrtve se, piše on dalje, spominju samo kada su zločine nad njima činili Srbi, ali ne i Bošnjaci, dok se srpske žrtve ne spominju nikako. Na kraju, Palm postavlja pitanje, dokle će se na taj način predstavljati stvari kada je riječ o okrutnom i nepotrebnom ratu u Bosni i Hercegovini.
KOMENTARI