“Jutros branimo našu državu sami. Baš kao i jučer, najmoćnije države svijeta gledaju izdaleka”, poručio je u petak Volodimir Zelenskij, predsjednik jedne europske države koja bi mogla nestati s karte svijeta pod naletom ruskih tenkova i kišom njihovih projektila, obraćajući se očajnim Ukrajincima i neodlučnom, ako već ne ravnodušnom svijetu.
“Trebam streljivo, a ne prijevoz”, rekao je, po pisanju medija, na ponudu SAD da ga se evakuira iz zemlje. Stojeći sinoć s članovima državnog vrha u centru Kijeva, i dodao: “Kada nas napadnete, vidjet ćete naša lica. Ne naša leđa. Svi smo ovdje”, piše Petar Stošić za Index.hr.
Iako je ruski blitzkrieg počeo prije manje od 72 sata, situacija na bojištu odvija se tako munjevito da ne znamo hoće li legalne, demokratski izabrane vlasti ove punopravne članice Ujedinjenih naroda do sutra biti srušene, a Zelenskij zarobljen ili ubijen. Američki dužnosnici iznijeli su jučer mračnu procjenu da će Kijev pasti za 96 sati, a ostatak zemlje nedugo nakon toga
Prema procjeni ukrajinskih tajnih službi, plan ruske vojske je uz pomoć specijalnih snaga i već infiltriranih sabotera izazvati haos u glavnom gradu Kijevu, koji je od jutros pod silovitim napadom iz zraka i s tla, u tom haosu osvojiti zgrade vlade i parlamenta i zarobiti ili likvidirati čitav državni vrh i postaviti novu marionetsku vlast koja će kapitulirati.
Svijet je i 1991. stajao sa strane
Putin je usporedio Ukrajinu s nacističkom Njemačkom čija je invazija na Sovjetski Savez 1941. odnijela desetke miliona života, potpuno slijep ili neosjetljiv na ironiju da je on taj kojeg se opravdano može uspoređivati s Adolfom Hitlerom i njegovom invazijom na nemjerljivo slabiju Poljsku koja je bila prvi čin u najkrvavijoj orgiji u kojoj je čovječanstvo ikad sudjelovalo. Ako ništa drugo, i jedan i drugi su lažima i paranoičnim mitovima utabali put kojim su onda tenkovi i artiljerija lakše prošli.
“Samo da rata ne bude”, zapjevao je 1987. pokojni Đorđe Balašević, četiri godine prije nego što je rat došao u naš kraj. Donio nam ga je bivši komunist koji je tih godina doživio metamorfozu u okorjelog nacionalista i provoditelja “vekovnog” projekta pod krilaticom “svi Srbi u jednoj državi”, garantirajući svojim sunarodnjacima da “niko ne sme da ih bije” i potičući ih da proglašavaju ilegalne paradržave.
Rat se, dakle, i ovdje predosjećao i nazirao godinama prije nego što je do njega došlo, a mjesecima ranije je manje-više svima bilo potpuno jasno da dolazi. Ideolozi etnički čiste države i šire granice pomoću tenkovskih gusjenica; dobili su rat koji su htjeli, a s vremenom je tom ideologijom zaražena i druga strana.
Svijet je gledao sa strane, neodlučan braniti Jugoslaviju ili države koje se od nje žele odcijepiti, a jedina intervencija za koju se do 1995. odlučio bili su embargo na uvoz oružja i, sa zakašnjenjem, sankcije i beskorisne mirovne snage. Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina morale su izboriti svoju neovisnost same.
No rat u Ukrajini nije se samo predosjećao. On se barem posljednjih mjeseci vrlo jasno predviđao.
Dok je Milošević našeg doba (s drugom vojskom svijeta i nuklearnim arsenalom pod svojom kontrolom), Vladimir Putin, postojano gomilao snage i teško ofenzivno naoružanje za invaziju s tri strane granice s Ukrajinom, njegovi podređeni ponavljali su da nema govora o ratu, da je to zapadna histerija i da je “Anglosaksoncima potreban rat”.
Analitičari su zaključivali da bi to bio nerazuman potez i da snage nisu dovoljne za pravu invaziju, a apologeti tražili izlike, toliko slične izlikama koje selo traži za silovanu ili pretučenu ženu.
Kompletan tekst pročitajte OVDJE.
KOMENTARI