instant fap
Naslovnicainmedia danas

Tog dana ćemo skinuti bijele trake i pustiti da ih odnese Sana..

Tog dana ćemo skinuti bijele trake i pustiti da ih odnese Sana..

Mrak je, mi svijetlimo

Smrt stotinu i dvoje djece u Prijedoru i više od 3000 njihovih sugrađana, a posebno način na koji su ubijeni, označila je trenutak u kojem je zajednica ljudi što su nastanjivali i nastanjuju prijedorsku dolinu i okolna brda bespovratno promijenjena. Posljedice sistematske kampanje zatiranja nesrpskog stanovništva Prijedora su dugoročne i neizbrisive. Tu realnost danas mogu negirati samo zlonamjerni, slijepi i neodgovorni. 

Planirano istrebljenje Bošnjaka i Hrvata sa ovog područja provedeno je sistematski i brutalno. I uspješno. Poslijeratni povratak određenog broja protjeranih je donekle ublažio rezultate istrebljivačkog poduhvata, ali treba sačekati da priroda učini svoje i prebrojati prijedorske Bošnjake i Hrvate za nekih desetak godina da bi se dobila potpuna slika o razmjerama i dalekosežnosti počinjenih zločina. 

Ovi zločini duboko i bolno su zatrovali preživjele mržnjom, strahom i krivicom. Kasnije istrajno negiranje zločina i politika razdvajanja naroda učinili su to trovanje skoro neizlječivim.

I šta sad? Da li su Prijedorčani zauvijek osuđeni na život zaražen mržnjom, krivicom i dubokim nepovjerenjem? Da li će zločini u kojima su bebe i njihove majke žive spaljivane vječno biti slavljeni kao pobjeda nad ‘anamo njima’? Da li je zaborav jedina nada ili će odvojeni narativi o krvavim devedesetim poslužiti kao podloga za nova klanja u bliskoj budućnosti? Da li u nama ima snage da se suočimo sa istinom o vremenu u kojem smo izgubili onaj naš Prijedor zauvijek? Imamo li hrabrosti da gradimo nešto što bi ponovo moglo biti “našim Prijedorom” ako u sebi nađemo dovoljno snage za kajanje i oprost?

Prijedora mog djetinjstva i mladosti više nema i nikada ga neće biti. Njegova duša je žrtvovana za strateške ciljeve stvaranja države u kojoj će biti dobro samo jednima na račun drugih; tvorevine gdje su dojučerašnji kumovi i komšije, radne kolegice i saigrači u školskom fudbalskom timu svedeni na podmukle neprijatelje koje treba ukloniti po cijenu samoizolacije. Naš Prijedor je sahranjen sa nevinim ljudima čija imena odzvanjaju Tomašicom kao eho prozivki iz Omarske i Keraterma. 

Sjećanje na taj Prijedor opstajaće u našim pričama o ćopićevskim djetinjstvima u Kozarcu, zlatnim predvečerjima na Keju i prvim ašikovanjima u slastičarni ‘kod Rame’, pričama koje ćemo zaneseno i sjetno pričati nezainteresovanoj djeci čiji će životi biti ukorijenjeni drugdje, od Čikaga do Ljubljane, od Melburna do Sanskog Mosta. Taj naš Prijedor će živjeti onoliko dugo koliko će trajati naša sjećanja i trag koji o njima ostavimo. 

Tu leži neizmjerna vrijednost spomenika ubijenoj prijedorskoj djeci. Tih stotinu i dvoje dječijih lica u gradskom centru bila bi prozori u čitave svjetove od kojih je bio satkan onaj Prijedor, grad pogubljen zajedno sa svojim građanima. Istovremeno, ukazanje takvog spomenika u gradskom centru bilo bi znak da su građani današnjeg Prijedora nesrpske nacionalnosti ponovo postali dio istorije, ali i sadašnjosti ovog grada. Da se njihova ravnopravnost ne ogleda samo u pravu na plaćanje poreza i ličnih dokumenata, već da su istinski priznati kao članovi te društvene i političke zajednice, i da je njihova bol vrijedna njenog priznanja i empatije. 

Ipak, usudio bih se reći da najveći značaj takvog spomenika ne bi bio u čuvanju uspomena na nevine duše pobrojane na njegovom kamenu i u rehabilitaciji prijedorskih Bošnjaka i Hrvata u ravnopravne građane. Ubijeđen sam da bi on bio daleko važniji današnjim i budućim Prijedorčanima, već danas u ogromnoj većini Srbima, kao udžbenik istorije grada u kojem žive. 

Jer, Prijedor ima šansu biti zajednicom vrijednom življenja, zajednicom u kojoj će humanost biti vrijednost iznad mitova o etničkoj superiornosti, nazadnosti ‘onih drugih’, slavljenja zločina i diskriminacije, samo ako se suoči sa zločinima koji su ga bespovratno promijenili. Za ovaj proces manje je važno koji će omjer Srba, Bošnjaka, Hrvata, Roma, koga god, živjeti u toj zajednici. Ali je bitno da suočavanje sa istinom o zločinu bude iskreno i temeljito, da rezultati takvog utvrđivanja istine budu ugrađeni u istoriju Prijedora tako da ih budu svjesni njegovi sadašnji i budući žitelji. 

Na kraju tog bolnog, ali presudno važnog procesa, čeka nas dan u kojem će priču o kratkom životu i tragičnoj smrti petogodišnje Emire Mulalić za domaću zadaću napisati neka Jelena ili njen drug Petar, učenici prijedorske Gimnazije, nakon što posjete spomenik ubijenoj djeci. 

Tog dana ćemo konačno moći skinuti bijele trake i pustiti da ih odnese Sana.

KOMENTARI