Adisa Huzejrović Varcar je rođena 27. 07. 1978. godine u Banja Luci, Bosna i Hercegovina. Diplomirani žurnalista odrasta sa roditeljima Beganom i Hamidom, sestrom Mersihom i bratom Adisom u Sanskom Mostu, u Bosni i H ercegovini. Odlična učenica sanja posao doktora – hirurga… Rat 1992. godine joj prekida djetinjstvo, ruši snove. Kao izbjegličko dijete živi prvo u Crkvenici (Hrvatska), zatim u Minhenu (Njemačka). Nakon rata se vraća kući, završava gimnaziju u Sanskom Mostu i studij novinarstva u Sarajevu. Radi za TV, radio, dnevne novine. Piše i za svoju dušu. Njenu prvu bajku „Čarobne cipelice“ objavljuje August von Goethe Literaturverlag Frankfurt. Adisa danas živi u Minhenu sa svojim ljubavima suprugom Hajrudinom i sinom Dinom Davudom. Piše i sanja. Opet sanja.
KRENUH PUTEM TVOJIM
Ponizna i uplašena.
Griješna i molećiva.
Razmažena i snažna.
Nestrpljiva i dobra.
Uplakana i sretna.
Dijete i žena.
Djevojčica i majka.
Kćerka i supruga.
Pametna i nesigurna.
Željna i lijena.
Slaba i krhka.
Jaka i gorda.
Nježna i autoritativna.
Temeljita i oprezna.
Krenuh putem Tvojim. I ostadoh.
Sretna i uporna.
PROBUDIH SE IZ SNA
Dugo spavah, premorena
Uplašena
Preplašena
Izgažena
Poražena
Obespravljena
Popljuvana
Istrošena
Bezvrijedna
Griješna.
Dugo spavah, opijena
Pobijeđena
Ismijana
Otračana
Ubijena.
Dugo spavah, uspavana
Dezorijentirana
Depresivna
Uznemirena
Strahom ukliještena
Beznađem udavljena.
Dugo spavah, uplašena.
Dugo spavah.
Predugo spavah.
Čuh glas. Ustadoh.
Probuđena.
Svoja.
Moja.
Ja.
SANO MOJA…
Pisah često o tebi tužna moja vrbo…
Jedina moja vrbo…
Sjećaš li se? Sjećaš, znam da sjećaš.
I o tebi zelena moja…
I o tebi duboka moja, brza moja, tiha moja…
Sano moja…
Guši me, puca srce…
Spominjah te uvijek kao jaku, izdržljivu, mirnu…
Ponajviše tihu, zelena moja.
Sanjah te godinama, oplakah u noćima, ispričah u stihovima…
Samo svojim. Našim.
Ti ćutljiva, ja brbljiva.
Da, samo na papiru. Našem papiru.
Znaš imam ga još. Čuvam ga. Ponekad čitam. Bude mi lakše.
A šta je sad s tobom?
Odlučila si konačno progovoriti? Ovako glasno???
Zar ovako glasno jedina moja?
Zar ovako tmurno zelena moja?
Zar baš u onoj kući izdajo moja?
Znaš li da sad pogotovo neće ništa biti kao prije?
Znaš li? To si htjela?
Opet šutiš.
Šuti i bolje je.
Šta ćemo sad? Ti na jednu, ja na drugu stranu? Kako? Dokle?
Eh. Gutam. Znam.
Šuti molim te. Povuci se u sebe i idi…
Treba mi vremena.
Samo da znaš, nije sve tako loše.
Pokrenula si nešto drugo. Među ostalima.
Nešto bolje i od tebe i od mene.
Hej budalo, dovela sam ti svoju malu mrvicu da je vidiš, da ona tebe vidi.
Lijepu, mirnu i pitomu…
Ma, zaboravi.
I da znaš otići ću u “kuću kraj Sane” iako nije isto. Otići ću.
Možda ipak…ma ništa…idi budalo, odlazi…
Zelena moja, jedina moja…Uplakana moja…Tugo moja.
Nikad te do sada ne oslovih imenom.
Sano moja… Sano moja, Sano moja…
izvor: avlija.me
KOMENTARI