instant fap

U BiH se još uvijek traga za oko 9.000 nestalih osoba

U BiH se još uvijek traga za oko 9.000 nestalih osoba

Jako je mnogo vremena prošlo, ali ljudi se nikad neće umoriti od traganja za svojim voljenim osobama koje su nestale tokom ratnih dešavanja, jer je to njihova pokretačka snaga. Čak je i neimanje informacije o sudbini nestale osobe prepoznato kao vrsta traume. Svi ti ljudi žive svoju traumu. Prva trauma se desila kada su izgubili voljenu osobu, a ovo je jedna druga faza u toj traumi sa kojom se ljudi svaki dan nose. Ljudi koji još uvijek tragaju za svoji članovima porodice trebaju nastaviti vršiti pritisak na vlade, jer ljudi koji rade u vladama i parlamentima su tamo da njima služe.

Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) osnovana je 1996. godine i od tada svoje svjetsko sjedište ima u Sarajevu. Ova komisija pomaže vladama širom svijeta da pronađu osobe koje su nestale usljed ratnih dešavanja ili prirodnih katastrofa. Komisija je prvobitno osnovana zbog potrage za nestalim osobama na području bivše Jugoslavije, ali je njen rad godinama proširen na područja Bliskog Istoka, Afrike, Latinske Amerike, kao i na zemlje Jugoistočne Azije i Sjeverne Amerike.

Do danas je ICMP pomogao pronaći i identifikovati više od 18.000 nestalih osoba iz cijelog svijeta. ICMP je, u kontekstu Zapadnog Balkana, pomogao u procesu pronalaženja i identifikovanja blizu 17,000 od oko 40.000 osoba nestalih u sukobima na tlu bivše Jugoslavije. Ključnu ulogu u pronalaženju i identifikovanju više hiljada nestalih osoba odigrao je i 2004. godine nakon cunamija na Filipinima, nakon tajfuna Frank 2008. godine i u Sjedinjenim Američkim Državama nakon uragana Katrina.

U okviru tehničke pomoći, ICMP održava najveći i najefikasniji sistem laboratorija za analizu DNK na svijetu, posvećen isključivo identifikaciji nestalih osoba. Primjenjuje jedinstven, integrirani naučni pristup koji uključuje forenzičku podršku iz područja arheologije i antropologije, te održava bazu podataka sa kapacitetom obrade informacija o slučajevima nestalih na globalnom nivou.

O radu ICMP-a, nestalima na području bivše Jugoslavije i BiH, regionalnoj saradnji vlada i drugim temama za portal BUKA razgovarali smo sa Klaudiom Kuljuh, šefom kabineta direktora za Zapadni Balkan.

Gospođo Kuljuh, kada govorimo o nestalim osobama na području bivše Jugoslavije zbog posljedica ratnih dešavanja, možete li nam reći koliko je osoba, prema Vašim podacima, nestalo?

Tokom devedesetih godina, na području bivše Jugoslavije, informacije sa kojima mi raspolažemo govore da je broj nestalih osoba oko 40 hiljada. Kada govorimo o BiH, taj broj se kreće oko 30 hiljada, oko 5 hiljada je nestalih u Hrvatskoj, oko 5 hiljada na teritoriji Kosova i 23 osobe na teritoriji Makedonije. Međutim, nažalost, još uvijek sa sigurnošću ne možemo tvrditi da je ovo konačan broj. Konkretno u BiH je problem što centralna evidencija nestalih nije u potpunosti verificirana. Postoji jedna lista na kojoj se radi i koja sadrži 34 hiljade imena, ali se već sada može reći da je broj nestalih manji od 34 hiljade i baš zbog tog razloga se i radi verifikacija. Kada Institut za nestale osobe završi sa verifikacijom, onda će se sa tačnošću moći reći broj nestalih osoba u BiH.

Koliko slučajeva je do sada Međunarodna komisija za nestale osobe ICMP riješila?

Ono što bih voljela da naglasim jeste da ICMP asistira i pomaže u regionu kada je u pitanju pronalazak nestalih osoba. Ova organizacija je i osnovana da pruža tehničku pomoć kroz analize koje se rade, kao i pomoć koja se dobija radom arheologa i antropologa na terenu i u mrtvačnicama. Pored toga, postoji pomoć koju mi pružamo u radu udruženja, odnosno finansiranju njihovih projekata, a naš rad se ogleda i u političkom radu, jer mi pokušavamo zajedno sa vladama da pronađemo najbolje modalitete koji će pomoći vladama i na prvom mjestu, državljanima, da dođu do odgovora o nestalim osobama. Ja bih rekla da smo mi pomogli da se u BiH preko DNK analize identifikuje oko 14 hiljada nestalih, plus negdje oko 8 hiljada identifikacijom klasičnim putem, tako da dolazimo do broja oko 22 hiljade.

DNK nalaz jeste jedna vrlo jaka vodilja doktora sudske medicine kod utvrđivanja identiteta nestale osobe. Pored DNK nalaza, doktor koristi antemortem i postmortem podatke, a ono što je krucijalno u ovome svemu je porodica kojoj se svi podaci predstave i onda je na njima da prihvate ili da ne prihvate identifikaciju. Prema tome, DNK je vrlo bitan u svemu ovome, ali i ostali elementi igraju vrlo bitnu ulogu u procesu identifikacija. 

Kada je u pitanju BiH, znači da se još uvijek traga za 8 hiljada nestalih osoba?

Osam – devet. Opet se vraćamo na to da nije završena verifikacija nestalih. Sada Institut za nestale ponovo prolazi kroz sve baze nestalih, njih ima 14, a podaci su prikupljani sa raznih strana, isprovjeravani i tada se došlo do broja od 34 hiljade, ali ovi podaci se sada opet provjeravaju. Postoje slučajevi osoba koje jesu bile nestale, porodica je prijavila nestanak, u međuvremenu ta se osoba pojavila, a nestanak nije odjavljen, jer porodica nije obavijestila instituciju kojoj je predala zahtjev za traženje da je osoba živa. Institut za nestale osobe sad sve te podatke provjerava i skida žive ili one za koje je utvrđeno da su umrle prirodnom smrću. Naravno, bilo bi mnogo bolje da je ova verifikacija ranije završena, pa i sam Zakon o nestalim je to nalagao, ali na tome se radi i nadamo se da će u doglednom vremenu i ova lista biti verifikovana, jer na taj način bismo imali konačan broj nestalih osoba u BiH zbog posljedica ratnih dešavanja.

Na kojim područjima u BiH je najviše nestalo osoba?

Istočna i Zapadna Bosna su stvarno regioni gdje ima najviše nestanaka. Maloprije sam pominjala klasične identifikacije, a to znači da je porodica došla do identiteta svog najbližeg putem prepoznavanja. To su metode koje su se koristile prije DNK metoda u devedesetim godinama. Od kraja 2001. godine do danas, DNK je nešto što je glavna vodilja u svakom slučaju identifikacije, osim ako nije riječ o pojedinačnom grobnom mjestu, gdje se sa sigurnošću zna identitet neke osobe i kad imate jake dokaze, ali čak i u tim slučajevima doktori sudske medicine uzimaju koštane uzorke i šalju ih nama na provjeru, jer se slučajno mogla desiti zamjena tijela ili odjeće, nečega što je nekad bio vrlo jak dokaz za identifikaciju.

 

Laboratorija u Banjaluci

A šta se dešava sa neidentifikovanim tijelima?

Upravo u medijima se vrlo često može čitati o problemu neidentifikovanih tijela. Na primjer, u Istočnoj Bosni, Podrinju ili najkonkretnije u Srebrenici, tamo su se identifikacije obavljale preko DNK analiza, jer je riječ o izmještanim posmrtnim ostacima i tu je jedini način identifikacije DNK. Nažalost, na kompletnom području Krajine, najveći broj ekshumacija se dešavao u devedesetim godinama, tako da su se i identifikacije radile klasičnim metodama i tu imamo određeni broj neidentifikovanih tijela u mrtvačnicama, sa kojima će se, nadamo se, BiH naredne godine pozabaviti, jer je to problem na koji mi godinama skrećemo pažnju. Jednostavno, mora se naći odgovor na sva neidentifikovana tijela, kojih ima u svim mrtvačnicama u BiH, a govorimo o 11 mrtvačnica. Rad na identifikovanju ovih osoba je krucijalan i on se trebao desiti mnogo ranije, a mi obećavamo svu pomoć koja je sa naše strane potrebna da se ovaj problem riješi. Ilustracije radi, mi imamo 2.500 koštanih profila iz mrtvačnica širom BiH, a za te osobe nema poklapanja sa krvlju. Sa druge strane, imamo devet hiljada krvnih setova koji nemaju poklapanja. Tako da tu nešto ne odgovara. To je nešto za što svi trebamo dobiti odgovor. To su dosijei koji su otvoreni i svima je u interesu da se dođe do odgovora.

Ističete da je u BiH najkompleksnije bilo tražiti nestale na području Srebrenice. Kako je tekao taj proces i koliko ste dobijali pomoći od lokalnih, državnih i stranih institucija? Za koliko osoba se na ovom području još traga?

Što se tiče Srebrenice, olakšavajuća okolnost je u postojanju satelitskih snimaka primarnih, odnosno sekundarnih, grobnih mjesta.

Primarna grobnica je mjesto gdje su prvobitno ukopana tijela. Nakon toga, bilo je slučajeva da su grobnice iskopavane i tijela su se prenosila na neku drugu lokaciju i zato se ona zove sekundarna grobnica. Čak se dešavalo da se tijela i sa druge lokacije prenose na treće mjesto i ta grobnica se zove tercijalna  grobnica. A kad se dešava prenošenje tijela iz grobnice u grobnicu, tada dolazi do miješanja posmrtnih ostataka. 

Imali smo slučaj gdje su posmrtni ostaci jedne osobe pronađeni na pet različitih lokacija u jedanaest vreća i sve je to povrđeno DNK analizom. Na terenu, doktor sudske medicine, zajedno sa arheologom i antropologom, pokušavaju, koliko je to moguće, da vizuelno sklope skelet jedne osobe, a to je maltene nemoguće. Kada se dođe u mrtvačnicu, režu se koštani uzorci i šalju se nama na analizu. Nakon te analize, može se sastaviti skelet. Prema procjenama Međunarodne komisije za nestale osobe, broj nestalih je između 8.000 i 8.100 osoba. Od ovog broja, Međunarodna komisija za nestale osobe je putem DNK analize uspješno identifikovala 6.744 osobe, dok je 110 osoba identifikovano bez naše asistencije, odnosno tradicionalnom metodom (ukupno identifikovano je 6.854 osoba). Danas se traga za još nešto više od 1.000 osoba.

U pronalaženju nestalih osoba ističe se važnost saradnje između vlada. Koliko su unutrašnje politike u BiH bile spremne na saradnju kada je u pitanju pronalazak nestalih osoba?

Iskreno, ovo što je dosad urađeno u BiH je nezabilježeno u svijetu, jer se 70 odsto nestalih pronašlo. Ja bih to nazvala fenomenom, jer su sve ovo mjesta ratnog zločina. Toliko pronalazaka i dokaza koji su otkriveni je veliko. Sve ovo govori da saradnja postoji. Država BiH finansira ovaj process, koji nije jeftin. Budžet Instituta za nestale  je negdje oko 3.5 miliona KM, ranije je, kada je bilo više ekshumacija, bio i veći. Država BiH plaća i sve ukope koji su pronađeni kroz ovaj proces i to je jako bitno za porodicu. Donesen je i Zakon o nestalim osobama i taj zakon, nažalost, nije implementiran, a potpuna implementacija Zakona je nešto o čemu se stvarno mora povesti računa. Nažalost, sve je manje informacija o grobnim mjestima, a to su najbitnije informacije, a to je momenat gdje svi moramo stati i zamisliti se nad pitanjem: šta raditi dalje? Još jedna trećina nestalih treba da se pronađe, a to je još uvijek jako puno. Moramo dati sve od sebe da sve nestale pronađemo. Mada, sumnjam da ćemo pronaći sve nestale, jer je jedan dio posmrtnih ostataka završio u rijekama i jezerima, dio je spaljen. Pitanje je kako doći do dna tih rijeka, a kod spaljenih posmrtnih ostataka to je nešto sasvim drugo.

A regionalna saradnja?

Rekla bih da je saradnja između država regiona jako dobra. Mi redovno održavamo razne sastanke između komisija iz Srbije, Hrvatske i BiH. Pridružila nam se i Crna Gora, a pozvane su i kolege sa Kosova. Nažalost, ovo što se dešavalo u regionu nije poznavalo granice. Često smo imali slučajeve da su se tijela, posmrtni ostaci osoba iz BiH nalazili na teritoriji Srbije, nestali iz Hrvatske na teritoriji BiH, iz Srbije na teritoriji Hrvatske i slično. Jedan od načina da se ova pitanja riješe je dobra regionalna saradnja, a ona je na jako visokom nivou. Nisam bila svjedok nikakvim problemima ili zatezanjima. Svi koštani nalazi ili krv su u jednoj bazi i to je dobra strana ovakvog pristupa u pronalasku nestalih osoba, a to je revolucionarno u svijetu.

 

Fotografija dobijena uz ljubaznost ICMP-a


Kako se pronalaze nestali i ko je u tom procesu ključan?

Država se treba fokusirati na to da sve policijske agencije koje se bave istražnim radnjama pokušaju pružiti svoju asistenciju i pomoć da se pronađu oni koji su još uvijek nestali. Institut za nestale ima svoje istražitelje na terenu, ali on nije istražno tijelo i oni nemaju kompetencije za vođenje istraga kao policijske agencije. Kao dobrim su se pokazale institucije sudske nagodbe. Bili smo svjedoci da su se dva vrlo bitna slučaja prije dvije godine riješila ovom institucijom. Jedan je Korićanske stijene,  drugi je dio Bugojanske grupe. Treba biti iskren i reći da prije par godina na sam pomen sudske nagodbe porodicama nestalih, one bi to kategorički odbile. Vrlo im je bilo teško prihvatiti činjenicu da neko ko je počinio zločin dobije smanjenu kaznu na osnovu toga što bi priznao informacije o grobnim mjestima. Kako je vrijeme prolazilo i kako su svi spoznali da se može desiti da se mnogi ne pronađu, a da informacija postoji, onda su prihvatali ovu instituciju sudske nagodbe. Pored toga, postoji i plaćanje informacija i to je nešto što je moralno vrlo upitno i postavlja se pitanje koliko novca vrijedi ljudski život? Poslije svih ovih godina, preostalo nam je da idemo na savjest ljudi koji znaju i koji su godinama šutjeli, koji bi trebali naći način da tu informaciju proslijede bilo kojoj organizaciji koja se bavi nestalim osobama.

Dugo ste u ovom poslu, upoznali ste mnogo ljudi koji su unesrećeni nestankom voljene osobe zbog posljedica ratnih dešavanja. Šta biste Vi poručili porodicama koje još uvijek tragaju za svojim najbližim članovima?

Da ne odustaju. Jako je mnogo vremena prošlo, ali ljudi se nikad neće umoriti od traganja, jer je to njihova pokretačka snaga. Pa čak je i neimanje informacije o sudbini nestale osobe prepoznato kao vrsta traume. Svi ti ljudi žive svoju traumu. Prva trauma se desila kada su izgubili voljenu osobu, a ovo je jedna druga faza u toj traumi sa kojom se ljudi svaki dan nose. Ljudi koji još uvijek tragaju za svoji članovima porodice trebaju nastaviti vršiti pritisak na vlade, jer ljudi koji rade u vladama i parlamentima su tamo da njima služe. Političari o nestalima govore samo 30. avgusta na Međunarodni dan nestalih, eventualno i 10. decembra na Međunarodni dan ljudskih prava i to je to za čitavu godinu dana.

 

Razgovarala Maja Isović

KOMENTARI