Podno snježne planine Velika Gradina s koje nas šiba veljačka bura smjestio se Stari grad Stijena, 60-ak kilometara udaljen od Bihaća, a samo stotinjak metara od njega nalazi se lijepo uređeno gospodarstvo starog Sulejmana i njegova sina Smaila Budimlića.
Kažu stari da se u Bosanskoj krajini čovjek ne može umoriti ako ide pješice: svi su gradovi tako raspoređeni da su jedan od dugog udaljeni od deset do dvadeset i pet kilometara ili – lula duhana. Stijena je inače jedna od većih mjesnih zajednica u općini Cazin. Leži ispod planine Velika Gomila (797m), na desetom kilometru regionalnog cestovnog pravca Cazin – Bosanska Krupa. Dijelom Stijene protječe rječica zanimljivog naziva, Horljava, jedina krajiška ponornica koja poslije kraćeg toka ponire, svega nekoliko desetaka metara od njezinog središta. Tu je i Stari grad, stariji i veći iz srednjeg vijeka i manji i tvrđi iz osmanlijskog razdoblja. Pa ga nazivaju Grad u gradu.
Ova reportaža nije o mjesnoj zajednici, a niti o Starom gradu koji smo posjetili iz jednog drugog razloga o kojem će nam ispričati naš sugovornik Smail Budimlić, već o nečem rijetkom što smo pronašli možda stotinjak metara dalje. Lokaciju na kojoj smo pripremali ovu reportažu od zidina Starog grada dijeli rječica Horljava, koja baš tu ponire.
Zanatstvo u tradiciji
Mi smo radi ove reportaže zapravo posjetili Smaila Budimlića i njegovo obiteljsko domaćinstvo koje je poznato po dugogodišnjoj tradiciji bavljenja zanatstvom. Ovo zanatstvo cijelo vrijeme uglavnom je vezano uz drvo i proizvode od njega, a oni koji su izrađivali proizvode od drveta nazivani su tišljerima, stolarima ili jednostavno – zanatlijama. Zanat je vrsta djelatnosti koja se bavi proizvodnjom, popravkom ili održavanjem nečega. Zanat je preteča industrijske – tvorničke proizvodnje. Stari zanati su u proteklih stotinjak godina bili izvor prihoda i mogućnost opskrbljivanja stanovništva nužnim potrepštinama. Mnogi od njih su iščezli pred industrijskom suvremenom tehnologijom. Zanatska proizvodnja se realizirali u zanatskim radnjama, a posao su vodili vrsni majstori.
Tako smo i mi našeg domaćina tada oslovljavali s “majstore Smaile”. U Stijeni se, kao i drugdje, iz godine u godinu smanjivao broj tradicionalnih zanata i zanatskih radnji što je uzrokovano biološkom starošću zanatlija, a mladi ne prihvaćaju zanatske poslove niti ih žele naslijediti od starijih. Među mladima postoji trend napuštanja sela i odlaska u gradove, ali ovim se zanatom danas slabo bavi najviše zbog industrijalizacije koja je dovela do izumiranja većine zanata kojima su se nekad ponosile krajiške čaršije. Tako su stoljećima održavani stari zanati koji su prenošeni s generacije na generaciju u Krajini gotovo iščezli.
Gotovo da ih nema nikako
Da nije Smaila i njemu sličnih entuzijasta, danas bismo mogli reći da tradicionalnih zanata nema. Suvremeni razvoj ostavio je zanatstvu uglavnom uslužne poslove, dok se u oblasti proizvodnje i prerade uloga zanata sve više sužavala, a potreba za zanatskim proizvodima više gotovo da i nema. Kod našeg domaćina KV stolara Smaila bilo se počelo nešto pozitivno događati, ali je brzo splasnulo.
“Kada je plastika zamijenila drvo i miris bora i borove smole, posla je bilo sve manje i jednostavno sam se odlučio baviti renoviranjem i pokrivanjem šindrom najstarije drvene džamije u BiH koja se nalazi podno Starog grada u Bužimu, a sve zanatske radove obavio sam sa svojim ocem i suradnicima. Na završetku posla bio sam ushićen”, kaže ovaj majstor. Danas intenzivno radi na prenamjeni svoje tradicionalne proizvodnje u jednu modernu, danas atraktivnu i sve traženiju, moderniju proizvodnju. Tako prelazi na rad s rosvajem, drvo zamjenjuje za metal. Na to ga tjera životna potreba i velika potražnja za tako pravljenim ogradama. Uz to je ostavio i vrlo značajan trag u izradi stanova za tkanje, šarenica, lanenog platna i ćilima…
“Vrstan majstor u svom poslu uvijek mora imati u glavi rezervni plan, jer drukčije ne može ni funkcionirati. Tako sam ja po prestanku izrade drvenih prozora i vrata jednostavno odlučio napraviti nekoliko tkalačkih stanova. Ne, ništa nisam radio napamet, sve su to bile narudžbe s prostora Bosanske krajine. Jako mi je žao što su mladi nezainteresirani za ovaj zanat i što me neće moći nitko naslijediti. Današnja mladež želi samo školu, diplomu pa put na Zavod za zapošljavanje ili jednim okom gledaju na zemlje Europe. E, tako to ne ide”, kaže majstor Smail. Bila je tu i vrsna tkalja Hasiba Salčinović, koja nam je rekla kako je ona stan za tkanje naslijedila od svojih predaka, ali ovaj koji su napravili Smail i Sulejman je tako lagan za tkanje da se radeći na njemu ona uopće ne umori. Pravi su majstori za izradu stanova, kaže. Šteta što su se njihovi stolarski strojevi počeli lagano gasiti, jer nasljednika nema, a oni koji se zanimaju nastaviti raditi ovaj zanat. Šteta je što mnogi proizvodi koji su se izrađivali na stanu i danas nesumnjivo mogu imati “dobar prolaz” ne samo kod domaćeg stanovništva, već i kod turista koji sve više traže baš domaće proizvode.
KOMENTARI