Piše: Dino Kovačević
Nakon što sam se u septembru 2015. godine popeo na najviši vrh Evrope Elbrus (5.642m), nekako prirodnom putanjom u penjanju sedam najvećih svjetskih vrhova koji se nalaze na sedam kontinenata, nametnuo se gorostas Afrike – Kilimanjaro (5.895m).
Osvajanje „svih sedam“ ili Seven Summits je san svakog strastvenog planinara, pa tako i moja životna želja. Ova magična planina smještena je u istočnoj Africi, u sjeveroistočnoj Tanzaniji i predstavlja najveći planinski masiv, odnosno vrh Afrike.
Nalazi se 350 kilometara južno od Ekvatora, a 500 kilometara sjeverozapadno od glavnog grada Tanzanije Dar es Salam. Kenijska granica je relativno blizu, a glavni grad Nairobi je udaljen gotovo 200 kilometara sjeverozapadno.
Kilimanjaro masiv je vulkanskog porijekla i sa pojasom džungle predstavlja jedinstven svjetski fenomen i zasigurno dragulj planete Zemlje, ponekad s pravom nazvan i kolijevkom civilizacije.
Bogatstvo flore i faune, kao i klimatska raznolikost koja se doživljavala tokom našeg uspona, naprosto je plijenila pažnju i na trenutke izazivala erupciju oduševljenja svih učesnika ekspedicije.
Ex-Yu ekspedicija
Tako su znatiželjnu kolonu planinara sa ex-Yu prostora kroz kišnu prašumu posmatrali radoznali kolobus majmuni. Putem smo nailazili na raznovrsne ptice i uživali u zvucima njihovih melodičnih cvrkutanja. U putu nam se ispriječio i jedan kameleon koji je bez straha pozirao u našem nesebičnom fotografisanju.
Ekspedicija u organizaciji EST Extremme Summit Team iz Beograda je brojala 13 članova, od kojih devet sa prostora Bosne i Hercegovine, dva iz Srbije i dva iz Makedonije. Učesnici iz BiH su Senad Bajrić, Samer Hajrić, Andrea Curea, Mirko Zečević Tadić, Mileva Radović, Franjo Tufekčić, Zvonko Josić, Dino Kovačević i vođa puta Adis Čingić.
Izdvojio bih člana ekspedicije Mirka Zečevića, koji je napravio impozantan uspjeh popevši se na vrh Kilimanjara obzirom da je ratni vojni invalid sa protezom noge.
Članovi tima iz Srbije bile su poznata glumica Hristina Popović i Sanja Dražić, a iz Makedonije majka i sin Alis i Stefan Prelogovski.
Neizostavni i vrlo važni članovi, odnosno lokalni pratioci takozvani porteri, bili su zaduženi za transport naše opreme sve do završnog kampa.
Pojedini od njih su se popeli na vrh Kilimanjara i do 120 puta u svojoj karijeri. U svakom susretu s njima tokom puta bili su veseli i nasmijani, a pozdravljali su nas kratko sa “Džambo“. Nakon dolaska u hotel u Moshi Town koji leži na obroncima Kilimanjara i odmora od napornog puta, ekspedicija se uputila na početnu etapu, tzv. Marangu gate, te kroz kišnu prašumu stigla do Mandara hut koliba na visini od 2.720m.
Noćenje pod zvijezdama
Nakon noćenja pod kristalno jasnim nebeskim svodom i milijardama sjajnih zvijezda, ujutro smo krenuli u narednu etapu takozvane Horombo kolibe na visini od 3.725m, gdje smo proveli dva dana u aklimatizaciji.
Završna etapa je obuhvatala dugo pješačenje do Kibo koliba na visini od 4.700m, odmor od nekoliko sati i pripremanje za ponoćni početak uspona na vrh Uhuru Peak.
U srijedu 10.02.2016, oko 23:30h smo pod svjetlom čeonih lampi i uz jaku dozu izlučenog adrenalina napustili Kibo kamp i uputili se ka krovu Afrike. Ta iscrpljujuća, strma faza do takozvanog Gilmans Pointa je bila izuzetno naporna, ali smo na kraju bili iznenađeni prelijepim svitanjem i rađanjem sunca koje je svojstveno samo na tom dijelu zemaljske kugle.
Tanak vazduh, hladnoća, te umor su zajedno sa preventivnim uzimanjem diamoks tableta radi sprječavanja akutne visinske bolesti učinili svaki korak još težim.
Od Gilmans Pointa smo dalje nastavili kroz sve dublji snijeg transferzalom do takozvanog Stella Pointa, gdje je sunce već uveliko sijalo, a Uhuru Peak nam postajao sve bliži i bliži.
Na kraju, dok smo fotografirali glečer Kilimanjara u fazi topljenja, za koji naučnici tvrde da će postojati još samo nekoliko godina, nekako nestvarno se polahko ukazivala tabla na kojoj je pisalo: “Congratulations! You are now at Uhuru Peak”.
Nakon dolaska do cilja i prvobitnog ushićenja uslijedile su međusobno čestitke i fotoshooting, te nakon kratkog predaha vraćanje nešto bržim tempom do Kibo koliba.
Brzi povratak
Dinamika izmjene timova, te gužve u smještaju na Kibo kampu nije dozvoljavala duži odmor, pa smo morali nastaviti prema Horombo kolibama koje su bile nekih 12 kilometara niže.
Umorni i pokisli nakon izuzetno iscrpljujućeg hodanja, ali u duši sretni i zadovoljni nakon večere i malog slavlja uz tortu domaćina te poznatu „Kilimanjaro“ pjesmu, lagano utonusmo u san.
Sutradan nas je čekalo također naporno cjelodnevno hodanje do početne tačke, Marangu gatea.
Nakon ispunjavanja formalnosti, a u svrhu dobijanja certifikata o pristupanju na vrh, te čorbe od banana i goveđeg odreska, sjedamo u kombi i odlazimo u hotel u Arushi.
Nakon sumiranja utisaka i zajedničke večere sa veselom ekipom uslijedio je moj oproštaj od iste, te odlazak na aerodrom i povratak kući.
Ostali članovi su ostali uživati još nekoliko dana u nezaboravnom safariju i posjeti domorocima poput čuvenog Masai plemena.
Duboki utisci ove rajske avanture će, siguran sam, vječno živjeti u našim uspomenama.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI