Ovim dječacima je 5. marta ove godine umro otac, koji se koliko-toliko brinuo o njima, ali ih je također i stalno tukao i maltretirao. Ostali su sa majkom koja nije u stanju ni da se brine o sebi, a kamoli da radi, jer je invalid, boluje od nekoliko bolesti, ima epilepsiju i teški je psihički bolesnik… Stravična životna priča iz Maoče
Stravična priča koja dolazi iz Maoče – Brčko Distrikt spada u one teške životne sudbine za koje ljudi ne žele da vjeruju da se dešavaju tu oko nas, u našem gradu ili u našem komšiluku. I iako govori o još jednoj od brojnih siromašnih, ojađenih i napuštenih bosanskih porodica, sudbina tri mališana i bolesne majke koji su prepušteni sami sebi, bez novca i socijelne skrbi, teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim.
Slike koje gledate, osim užasa u kome trenutno preživljavaju ova tri mališana – Ahmet (12), Safet (6), Husejn (4) i njihova majka Izeta Lišić (Zlatić) – zorno svjedoče i o apsolutnom nemaru i neradu nadležnih socijalnih institucija u Distriktu, jer ako se igdje moraju umiješati socijalne službe i pronaći adekvatno rješenje, onda su to ovakve situacije. Na koncu, zbog toga ove službe i postoje, ili bi bar tako trebalo biti…
U pismu koje nam je posalo naš čitalac, uz priložene fotografije, navodi se da je ovim dječacima 5. marta ove godine umro otac, koji se koliko-toliko brinuo o njima, ali ih je također i tukao i maltretirao. Ostali su sa majkom koja nije u stanju ni da se brine o sebi, a kamoli da radi, jer je invalid, boluje od nekoliko bolesti, ima epilepsiju i teški je psihički bolesnik.
Žive od minimalne socijalne pomoći i pomoći dobrih ljudi. Žive u apsolutno nemogućim uslovima, u kući u koju se ne može ući od smrada i prljavštine, a djeca su totalno asocijalna i istraumatizirana od oca koji ih je stalno zlostavljao. Mještani kažu da je sa djecom gotovo nemoguće uspostaviti kontakt, jer zbog proživljenog straha i trauma jako loše reaguju na okolinu i druge ljude.
Dobri ljudi iz Maoče više puta su pomagali ovoj porodici kroz odjeću, obuću i nešto hrane, ali njima ta pomoć više ne znači ništa, jer im je hladna i neuslovna kućica, od plafona do poda, pretrpana nepotrebnom odjećom i drugim stvarima koje je narod donio.
Djeca su, zbog nehigijenskih uslova i prljavštine kojoj su svakodnevno izložena, stalno bolesna i stalno ih boli stomak, i jedini spas i za njih i za majku predstavlja dom ili drugo sigurno utočište.
– Pomenutu kućicu je lahko naći, svi znaju gdje je veliko drvo bor u Maoči, kao što se i vidi na slici, kaže na kraju pisma naš čitalac.
A mi se nadamo da će ovaj tekst doprijeti do onih koji mogu i moraju pomoći ovakvim porodicama i pokrenuti postupak da se ova stravična životna priča okonča na mnogo ljepši način.
KOMENTARI