Piše: Mladen BOŠNJAK
Raspisali se mediji širom bivše države o, gotovo pa senzacionalnom, ugovoru Zlatana Ibrahimovića s usaljenim gazdama iz Los Angelosa, s klubom u kojemu je bespogovorna zvijezda i autoritet. Usput, neki se i čude kako to da nogometaš koji je duboko, duboko u četvrtoj deceniji života bude plaćen sedam miliona dolara godišnje.
Ima tomu desetak godina, pokojni Tomislav Židak je napisao da bi Zlatan Ibrahimović deset godina zaredom bio proglašavan najboljim igračem na svijetu da nije igrao nogomet tipa „jebaji ga, jarane“, da u tu čudesnu igru nije unosio magiju, moć, sevdah, inat… I zaista je tako. Ibrahimović je na zeleni travnjak unio nesređeno djetinjstvo, razbacane tinejdžerske godine, sva ukradena bicikla, majčinu muku, očeve limenke i harmoniku, tešku apatridsku sudbinu… Njegovo poimanje nogometne igre ima i nečeg gladijatorskog, ima derta, ima mekane i prefinjene bodulske balade, jednako kao i teških, mučnih i tugaljivih dionica sevdalinke.
I pošteno je da na pragu četrdesete zarađuje ogromne novce, da igra u zemlji u kojoj nije bitno kako se zoveš, u kojoj nikome ne smeta ono „ić“ na kraju prezimena, u kojoj je samo jedno sigurno: niko ne daje pare na lijepe oči! U Zlatanovu slučaju ima neke pravde, ima dobre podloge za poistovjećivanje svih nevoljnika ovoga svijeta, viri iz njegovog slučaja nekakva nada da sirota izbjeglica može postati planetarna zvijezda s milinskim ugovorima.
Stoga je važan uspjeh Zlatana Ibrahimovića, sina očajnih ovdašnjih gastarbajtera, zato je njegov put veoma poučan, zato su njegovi ugovori u poznim igračkim godinama odraz neke kosmičke pravičnosti, zato su milioni dolara neki zakašnjeli refleks pečalbarskih snova iz švedskih radničkih predgrađa.
Zlatan Ibrahimović je, u svakome slučaju, krvavo zaradio svaki cent, ma šta ko o tome mislio. Američki milioni skromna su nagrada za upornost, za volju, za rad, za neviđeni talent. Za nogomet tipa „jebaji ga, jarane“.
I za teško djetinjstvo!
KOMENTARI