Hodžića mezarje u Donjoj Ljubiji kod Prijedora, 24 godine krije stravičnu tajnu zločina u kojem je 27. jula 92. godine, na dva kilometra od centra čaršije, na lijevoj strani puta prema Šurkovcu ubijeno devet mještana zaseoka Volarić, koji su po naređenju kopali masovnu grobnicu za ubijene Bošnjake Mataruškog Brda kod Prijedora.
Mrtvi ne govore, a živi se plaše. I oni i njihovi potomci. I to ne samo jedne ili dvije porodice koje su ostale već i oni koji su nakon protjerivanja utočiše našli u nekoj od evropskih zemalja. Sead Osmanović, iz Volarića koji posljednje 33 godine živi u Zrenjaninu, nije u vrijeme kad je zločin počinjen bio u svom rodnom mjestu. No, tragom priča, prije svega onih tihih u četiri zida kuće, malo glasnijih kafanskih , a onda i preko društvenih mreža uspio je , kako kaže složiti kockice stravičnog mozaika i ispričati priču koju je čuo.
Zbog pobijenih, zbog svoja četiri rođaka koja su tada likvidirana smatra da taj događaj zaslužuje vidjelo dana. I pravdu da se počinioci, oni koji su to uradili i adekvatno kazne.
- To je moj motiv zbog kojeg sam godinama tragao za ovom pričom-kaže Osmanović. U moru prikupljenih podataka priču otvara „ naređenjem, da se mrtvi, ubijeni nesrpski civili koji su tu ležali dva do tri dana i već se počeli raspadati“ ukopaju u jamu koju su tog 27 jula trebali iskopati opet nevini civili, Bošnjaci i Romi, mještani nesretnog Volarića.
- Tako im je bilo naređeno. Bilo je oko 20 i 30 sati . Dok su kopali, pored njih se provezlo jedno auto. Vozač, znam da je bio Srbin je išao prema Miskoj Glavi, na zbor. Vjerovatno je ispričao šta je vidio, pa se malo kasnije pojavio zeleni tamić i iz njega su izašli naoružani muškarci ( zajedno Hrvati i Srbi ). Pitali su ih „šta radite Balije, kopate li to rovove… Onda je jedan od onih nesretnika koji je kopao, a zvao se Ismet Osmanović pokušao da objasni šta rade. Pucano mu je u glavu, a onda se čula rafalna paljba. Ljudi su popadali kao snoplje pored onih 12 ubijenih za koje su jamu kopali-kaže Osmanović. Niko od onih koji je to posmatrao, krišom, iz obližnje šume nije smio prići ubijenim ljudima. Osmanović dodaje da je tek negdje oko jedan sat poslije ponoći, jedan od dva svjedoka stravičnog zločina smogao hrabrost i došao da vidi „da neko možda nije živ“.
Nije bilo živih. Da su stigli ranije možda bi spasili Huseina Ahmetovića kojeg je metak pogodio u butnu kost. Iskrvario je na rukama komšije u užasnim mukama dozivajući ime sina Esada. – kaže Osmanović. Tek, nakon dva dana, silnih molbi iz obližnje Ljubije stigao je bager. Iskopali su , kako priča dvije velike rupe. U jednu su pobacali tijela 12 ubijenih, a u drugu devet.
I to je tako mirovalo do 2001. godine, kada su ekshumirani. Njihove kosti odvezene su u Cenatar Šejkovaču. Nakon identifikacije onih devet ubijenih su ukopani na Hodžića mezarju. A svjedoci koji su cijelu priču pogledom punih straha propratili iz obližnje šume i dalje ćute- kaže Osmanović koji je u ubilačkom pohodu ostao bez tetka Huseina i njegovog sina Esada Ahmetovića, rođaka s majčine strane i Rame i Esada Ferhatovića, oca i sina, rođaka s očeve strane. Esad je ujedno i najmlađa žrtva ovog zločina. Ubijen je u svojoj 24. godini, a Esad u 27-oj.
Na spomen obilježju u Donjoj Ljubiji nalaze se i imena ovih devet stradalnika.
Tog 27 jula 92. godine ubijeni su:
Mustafa Prozor (1929)
Ramo Ferhatovic (1938)
Esad Ferhatovic (1965)
Dermin Sinanovic (1966)
Đemal Sinanovic (1958)
Ismet Osmanovic (1962)
Sadik Sinanovic (1928)
Husein Ahmetovic (1939)
Esad Ahmetović (1968).
KOMENTARI