U Ljubiji, mjestu kod Prijedora, gdje se udala, na put je izvela mnoge generacije djece iz tog dijela BiH, a plemenitu pedagošku misiju nastavila je volonterski vrijedno raditi u Engleskoj gdje je došla početkom rata u BiH.
Ona je proglašena za volontera godine za 2015. u Velikoj Britaniji, a to priznanje učiteljici Azri Bašić uručeno je na Godišnjoj skupštini Bosnia UK Networka.
U obrazloženju tog priznanja navodi se da je sve što je, od dolaska u Englesku radila učiteljica Azra, bilo u znaku pedagogije i podizanja svijesti kod najmlađih bh. građana. Ona je vrijedno radila i na njegovanju tradicije i kulture Bosne i Hercegovine te sevdalinke kao autohtonog muzičkog kulturnog fenomena koji je povezan s Bosnom i Hercegovinom.
Njen put od Ljubije do Engleske nije bio lagan. Rođena je u selu Čarakovu nedaleko od Prijedora, a odrasla u radničkoj obitelji Beglerbegović gdje je bilo osmero djece. Učiteljsku školu završila je u Prijedoru, gdje je u jednoj područnoj školi radila kao učiteljica. Uz rad je studirala Višu pedagošku akademiju za razrednu nastavu u Beogradu. Nakon deset godina rada u selu dobila je mjesto učitelja u centralnoj školi u Donjoj Ljubiji. Zajedno sa članovima obitelji u Ljubiji je živjela do početka rata u BiH. Pjevala je i sevdalinke uz školski orkestar i tako sudjelovala u brojnim programima i svečanostima u školi i u gradu. Tad se uključila i u rad kulturno-umjetničkog društva “Mladen Stojanović” u Prijedoru.
Ipak, volontiranje je oduvijek bio dio njenog života. Radeći na selu nastojala se uključiti u sve aktivnosti, materijalno a i fizički, na dovođenju struje u selo, vode u školu, pošumljavanju goleti, uređenju prostora oko škole.
Nažalost, lijepe stvari u životu Azre Bašić i njene obitelji prekinula je agresija na BiH. Ponovo su je prebacili u područnu školu. Za pet mjeseci rada nije dobila platu. Muž joj je bio u logoru, sin je tad bio na služenju vojnog roka u JNA, a kćerka u Zagrebu na studijima.
– Za sve nas to je bila noćna mora. Ali eto, sve se izdržalo. Kad je suprug Bahrija izišao iz logora, nije smio doći kući jer bi ga ubili. On je bio živi svjedok svih zločina koji su se događali u logorima. Uz pomoć UNHCR-a prebačeni smo u Zagreb. Tu smo se sastali sa kćerkom i živjeli osam mjeseci. Tad je i sin izašao (pobjegao) iz JNA. Uspio je otići u Njemačku, a sreli smo se tek 1999. godine – priča ona.
Nakon niz životnih dilema, Azra i njen suprug Bahrija odlučuju se za odlazak na Ostrvo.
– Sudbina nas je odvela u Veliku Britaniju, u Huddersfield gdje smo stigli 1993. godine. Odmah smo se uključili u rad na osnivanju bh. asocijacije u Dewsburyju. U augustu 1995. odselili smo u Birmingham i već u septembru počeli raditi u bh. dopunskoj školi. U to doba tu su već radili učitelj Velid Brandić te rahmetli učiteljice Kadira Bešić i Rabija Lerić. Svi zajedno radili smo bez nadoknade. Nakon toga počela sam raditi i u dopunskoj školi Coventry i Derby, a nedugo nakon toga ostala sam jedina učiteljica u tim školama – kaže ona.
Bašić kaže da pedagoški rad sa djecom u dijaspori iziskuje mnogo napora i još više strpljenja jer, kako kaže, često roditelji i djeca zahtijevaju mnogo više od onog što objektivno volonteri i bh. organizacije koje vode dopunske škole mogu osigurati.
– Nije bilo lako sve ove godine raditi u specifičnim uvjetima, bez pomoći države Bosne i Hercegovine, bez adekvatnih udžbenika, bez nastavnih pomagala, u uvjetima kad su u učionici učenici različitog uzrasta – ističe.
U informaciji dostavljenoj Feni putem Bhdinfodeska iz Birminghama Bašić kaže da je za nju rad s djecom privilegija, ali i velika odgovornost. Naglašava da su djeca naša sadašnjost a sa njima gradimo i našu budućnost te je zato važno ulagati u njihovo obrazovanje više nego u materijalno bogatstvo.
– I sad osjećam da trebam i mogu dati toj djeci, svojoj Bosni i Herzegovini, svom narodu nešto od sebe. Zato još i dalje radim, sretna sam i radit ću sve dok budem mogla – ističe ona.
Radni vijek provela je radeći sa djecom i za njihovo dobro, da bi znali ko su i odakle su, da ne izgube identitet. To je čini ponosnom. Još bi, kaže, bila ponosnija kad bi sva djeca dolazila u bosansku dopunsku školu, da dobro govore bosanski jezik i čuvaju svoju kulturu.
– Možda nisam dala sve od sebe jer me je u tome sprječavalo narušeno zdravlje. Ipak, kad pogledam da su iza mene 22 godine rada u bh. dopunskim školama u Velikoj Britaniji, više sam nego zadovoljna – kazala je Bašić.
KOMENTARI