Najavljeni štrajk prosvjetnih radnika Unsko-sanskog kantona prouzrokovali su i opravdani, ali i neopravdani razlozi. Naime, između ostalih, manje ili više opravdanih zahtjeva koje su predstavnici Sindikata predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja Unsko-sanskog kantona uputili Vladi USK-a, postavlja se i zahtjev za depolitizacijom školstva i zahtjev za rješenjem problema stvorenog tehnološkog viška, koji je ove godine, uslijed smanjenog broja upisane djece došao do svoga maksimuma u zadnjoj deceniji. Ovolike cifre prosvjetnih radnika koji su ove godine proglašeni tehnološkim viškom bi nekog neupućenog statističara mogle vrlo lako alarmirati na pomisao da je vrijeme vrhunca bijele kuge, ali ako imamo u vidu kako i koliko se prosvjetnih radnika zadnjih godina zaposlilo, na primjer u bihaćkim školama, postaće vrlo jasno i činjenično argumentovano da bijela kuga nije na svom vrhuncu, iako, kao društvo težimo tome, nego da je prethodna vladajuća garnitura u Unsko-sanskome kantonu, na, vrlo često, nezakonit i sumnjiv način, preko politički podobnih direktora stvarala, ili bolje reći izmišljala nova radna mjesta za ”neke i nečije”, pa su tako pojedini prosvjetni radnici zapošljavani po ugovoru na neodređeno vrijeme na samo dva, četiri ili šest nastavnih sati.
Možda je najslikovitiji primjer ovakve samodestruktivne politike u krajiškom obrazovanju JU ”Mješovita srednja škola” Bihać, gdje se za vrijeme čuvene vladavine nekada podobnog direktora M. P, zapošljavalo i preko stranke i preko sindikata i preko novca, naime, javna je tajna da su za vrijeme njegove vladavine posao na izmišljenim radnim mjestima dobili potomci, snahe ili zetovi visokih i stranačkih i sindikalnih pozicionera, ali i pojedinci koji su pokušavali pozamašnom novčanom svotom kupiti radno mjesto, pa makar to bilo i radno mjesto pomoćnog radnika-domara, tako je ovaj nadaleko čuveni Direktor za vrijeme svoga neslavnoga mandata izmađijao, ni manje, ni više, nego 10 radnih mjesta. Dakle, kupovalo se i prodavalo, sve i svašta, pa čak i lož ulje, pa i diplome, ali to sad i ”nije tako važno”! Naravno, sve ovo ne bi bilo moguće da ”eminentni stručnjak u oblasti unutrašnje i vanjske trgovine” nije radio uz neosporan blagoslov Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK-a, pa se ovoj školi, za razliku od ostalih škola, koje su slovile za ”one u nemilosti” uvijek odobravala upisna kvota, o kojoj su mnogi mogli samo sanjati, ali na stranu i upisna kvota, kada se pokazalo da je čak tolerisana i podjela 109 učenika na 9 razreda, što svakome iole pismenom zvuči bolje nego idealizirani finski pedagoški standardi i, zaista, blago nama, kad si to možemo priuštiti! Sindikat je bio nijem!
Osim toga, zanimljiva je konstatacija da se mjesto direktora bihaćke škole moglo kupiti vrlo jeftino, osim posjedovanja nužne stranačke iskaznice koja mora biti tačne boje u zadatom momentu (uglavnom boje kameleona) najčešće, stvaranjem ”odreda za čistoću”, pa tako imamo toliko pomoćnih radnica (čistačica) i domara/kotlovničara, da bi mogli očistiti i okrečiti Auto-put Bratstva i jedinstva! Ali, i inače kažu da smo, mi, Bošnjaci veoma čist narod, pa je očito ovaj ”odred čistoće” nužnost vremena u kojem je nastao. Sindikat je bio nijem!
U pojedinim bihaćkim osnovnim školama su voljom vladajuće većine, direktno iz upravnog odbora, često i kao predsjednici školskih odbora, sami sebi raspisivali konkurs i zapošljavali se ”zakonito, kao stranački miljenici”, pa makar i sa sumnjivom srednjoškolskim diplomama, iako zakon jasno nalaže da u školskim odborima trebaju sjediti osobe sa najmanje višom stručnom spremom, doživjeli smo i takav paradoks da politiku zapošljavanja u pojedinim školama vode majstori, lugari, ribari, kuhari, domari i ”ostali deficitarni kadar”. Prema tome, ne treba nas čuditi, ako Predsjednik školskog odbora insistira da u zapisnik sa sjednice ”ubaci kulauz” ili kad čujemo nadobudno pametovanje srednjoškolskog direktora koji je: ”htjeo da vidi u toj matičnoj knjigi”, ili kad nam se rukovodeći sindikalac anđeoski smješka sa izborne liste, pokoj mu duši, blago nama, i dobro nam je, kakvi smo. Sindikat je bio nijem!
Ako znamo samo neke od nabrojanih podataka, nužno se moramo zapitati zašto je takva veličina, kao što je Sindikat ove najplemenitije branše, tada tako mučki zanijemio (a narod bi pridodao i ”kutrio”), zašto je zanijemio kada su prosvjetni radnici sa decenijskim iskustvom ostajali bez pune norme, plaće ili čak i radnog mjesta, da bi se nekom i nečijem omogućila dva, tri ili više sati, da bi se uposlilo neko stranačko dijete? Nakon trpanja svega i svačega među redove tihih, poštenih i vrijednih ljudi koji odgajaju našu djecu, i preopterećenja onog dijela kantonalnog budžeta koji je predviđen za prosvjetu, došlo je ovo današnje hudo vrijeme, vrijeme besparice, kada prosvjetara ima, u šali rečeno, više nego učenika.
Valjda je konačno i red da se i Sindikat pogleda u ogledalo i iskreno prizna kako je to došlo do tolikog prekobrojnog gomilanja uposlenika po školama, i da na svom vlastitom primjeru ”neupućenima” objasni pojam (de)politizacije školstva. Pitanje je da li uopće školstvo može biti depolitizirano u vremenu kada je društvena determinanta sveopća politizacija, čak i do te mjere da najviše sindikalno rukovodstvo, bez imalo srama, vodi aktivan, a usudili bismo se reći i vrlo prljav politički život, do te mjere da nam na svakim izborima na svim državnim nivoima, na predizbornim plakatima osvane poneki zakleti sindikalni ljevičar. Vrijeme je da sindikat progovori! Možda će taj glas konačno omogućiti redefiniranje pojma sindikat i pomoći izgradnji tako željenog sistema socijalne pravde koji će uvijek štititi prava radnika.
(Informacije.ba)
KOMENTARI