Branje i perušanje kukuruza u neka davna i ljepša vremena bilo je početkom jeseni neizostavan društveni događaj u selima oko Sanskog Mosta, ali je odavno pao u zaborav i više se ne održava.
Mještani sela Poljak, koje je udaljeno nekoliko kilometara od ovog grada, odlučili su da ožive dio ove tradicije, a mnogi su specijalno za ovu priliku došli u zavičaj iz Republike Hrvatske ili drugih evropskih zemalja u kojima sada borave.
Ideja je potekla od Zvonka Kaurinovića, koji već dugi niz godina živi i radi u Zagrebu, a kako bi se sve održalo on je nekoliko dunuma zemlje u zavičaju zasijao kukuruzima.
“Ljubav prema rodnom kraju je nešto što se riječima teško može opisati. Ovo je bio poljoprivredni kraj, ljudi su se bavili zemljoradnjom i živjelo se od plodova zemlje. Kukuruz je sijan u brazde koje su se pravile pomoću konja, sve se ručno radilo uz dosta muke i znoja, ali sa velikim zadovoljstvom. Nažalost, selo je danas pusto, nema ko da radi, ostali su samo stariji mještani i tradicija se izgubila”, kaže Kaurinović.
Dodaje kako je svoju ideju podijelio putem društvenih mreža i dobio podršku rodbine i brojnih prijatelja koji danas žive širom svijeta.
“Mnogo ih se odazvalo i došlo, a raduje me što su doveli i djecu da sudjeluju u svemu i svjedoče o tome kako su živjeli njihovi preci. Bio je ovo nezaboravan događaj i odlučni smo da ga ponovimo dogodine u još većem obimu”, kazao je Kaurinović.
Nakon što se okončalo ručno branje kukuruza, koji je potom traktorima prevezen do Kaurinovićevog imanja, pristupilo se perušanju klipova.
Oko velike gomile sakupili su se perušači, započeli su pjesma i druženje uz neskrivene emocije svih učesnika.
“Naši su stari teško radili kako bi podizali nas mlađe. Sjećam se perušanja kad sam bio dijete, to je bio događaj koji bi okupio cijelo selo i imao značajnu društvenu dimenziju. Tu se se mogle saznati sve važne informacije vezane za selo, ali i šire. Ako je bilo i nekih tajni, one bi vrlo brzo bile razotkrivene, bilo je i ogovaranja, a sve je to normalno kada su ljudi u pitanju. Nije bilo tada mobitela niti drugih čudesa, a momci i djevojke su očijukali jedni s drugima”, kaže Josip Komljenović, koji je došao iz Švajcarske da bi prisustvovao ovom događaju.
Objašnjava kako bi momci, ukoliko su simpatisali neku djevojku, pred nju bacali očišćeni klip kukuruza, a ako bi ona uzvratila značilo bi da su emocije obostrane.
“Mnoga od tih ašikovanja završila su brakovima, tako se tada ženilo i udavalo. Kada bi se klipovi ogulili, tada bi ih jači momci odnosili do kukuruzane, gdje bi se potom skladištili i kasnije služili za ishranu stoke”, kaže Komljenović. On je za ovu priliku napisao i šaljivu pjesmu, koja je nasmijala sve učesnike.
Nikola Grgić se prisjeća kako je nekada u okolici Poljaka, na lokalnim potocima, bilo 19 vodenica u kojima se mljelo žito, ali da do danas niti jedna nije ostala.
“Nažalost, selo je pusto, rat je učinio svoje, kasnije je i ekonomska neimaština otjerala mnoge u bijeli svijet pa su u selu ostali samo stari. Ipak, raduje što ljubav prema rodnom selu i dalje živi, a ovakvi događaji se ne prepuštaju zaboravu”, kaže Grgić. Dodaje kako se svi oni već za dan ili dva vraćaju svojim životnim obavezama, drugim gradovima i državama gdje žive, ali puni nove pozitivne energije i utisaka koji se mogu doživjeti samo tamo gdje ste rođeni.
KOMENTARI