Bihać je jedan od rijetkih starih gradova u kojem su sačuvani originalni bedemi iz tog perioda. Zapravo, cijeli uži centar Bihaća okružen je visokim zidovima oko kojeg je prokopan kanal sa rijekom Unom. Zidovi se pružaju ulicom Bosanske državnosti do gradskog mosta i Paviljona, kroz cijelu Aleju Alije Izetbegovića do pošte, te od Gelendera kroz kompletnu ulicu Bedem, uz kanal koji je nekada završavao kod Fethije, bivše crkve svetog Antuna Padovanskog, ali danas kanal završava niže do elektrane, te od Opala vraća se ka Uni.
Nestali mamut
Bihać ima bogatu historiju, počevši od ledenog doba. Naime, u Račiću kod Bihaća je arheološko nalazište skeleta mamuta.
Kako nam je kazao kustos muzeja u Bihaću Enver Mulabdić, skelet mamuta je pronađen prije Drugog svjetskog rata i negdje na putu između Banje Luke i Sarajava je nestao, tako da se ni danas ne zna kod koga se nalazi.
Zatim, 800 godina prije nove ere, na mjestu gdje je Bihać danas, pojavljuje se snažno ilirsko pleme. Inače Ilirija, koju su Rimljani nazvali provincija Dalmatija, imala je tri svoja naroda. Od Albanije do srednje Bosne bili su Dezijati, sjevernije Mezeji, a na području Bihaća Japodi. Iako su bili najmanje od tri ilirska plemena, Japodi su postali slavljeni zbog njihovog konjaništva i ratnih vještina.
Zanimljivo je da su čak i u vrijeme Austro-Ugarske, po Lopešiću, Bišćani imali najpouzdaniju i najbržu kurirsku službu konjanika, a tradicija konjaništva i danas se čuva u Bihaću, koji ima i svoj hipodrom na Bakšaišu.
Konj je jedan od simbola grada, a najpoznatiji je upravo krilati konj pegaz, koji je bio simbol 5. korpusa Armije BiH, poznatog kao Sila nebeska.
Bihać ima i drugih simbola, od kojih su neki i uklesani na starim zidinama, a koji potiču nešto kasnije, iz srednjeg vijeka.
Bišćem su vladali Franci, Bizantijci, bosanski kralj Tvrtko, hrvatski kralj Ladislav, herceg ban Hrvatinić, te je bio i središte Hrvatske kraljevine u vrijeme krune Tomislava, te naposljetku pod jurisdikcijom Ugarske.
Kralj Bela IV spasio se unutar bihaćkih bedema od najezde Tatara, te je Bihać 1260. godine proglasio slobodnim kraljevskim gradom. Od te godine Bišćani računaju rođendan svog grada.
Prema legendi, Bela je Bišćanima ostavio i svog ljubimca, pripitomljenu vranu koja je izvodila trikove. Ova vrana kasnije se pojavljuje na starim klesanim grbovima, te sve da nije učinjena simbolom grada, stotine jata crnih vrana koje i danas zaposjedaju stari centar Bihaća i nadglasavaju čak i saobraćajnu buku bi se sigurno izborile za to.
Na starim grbovima i grobnicama katoličke aristokratije ovjekovječeni su i drugi simboli grada, poput divljih patki koje žive u hiljadama na Uni.
Djeca u šetnji sa roditeljima svakodnevno hrane jata divljih pataka na Uni, a u ratu patke su hranile ljude ne samo u ovom posljednjem nego i u svim ranijim.
Turci su zauzeli Bosnu, poslije bitke kod Jajca, 1463. godine. Više od 100 godina nakon tog događaja Hasan-paša Predojević je krenuo i u konačnu opsadu Bihaća.
Sve do tada u gradu je živjelo 1.000 vojnika na plaći kod cara i krune, Hrvatske i Ugarske. Gradom su vladali suci i gradski kapetan. Na njihove brojne povelje i apele zapadni kršćanski svijet više se nije obazirao, te je 1592. pao pod Otomansko carstvo.
U Drugom svjetskom ratu bio je u NDH, a saveznici britanske avijacije su ga bombardovali, srušivši crkvu u kojoj se krilo življe, tako da je i danas samo toranj ostao, koji je uz Kapetanovu kulu i Fethiju trorogi simbol modernog grba grada Bihaća.
U Bihaću je održano i zasjedanje AVNOJ-a, naime, nakon pada Užičke republike Tito i partizani su utočište našli na terenu između Bihaća i Drvara, od Grmeča sve do Kozare, ustanički džep znan kao Bihaćka republika.
Antifašizam u Bihaću zadržao se do današnjih dana, iako je mjesto imalo svoj krvavi udio kroz nakaradne ideologije.
Međutim, herojska odbrana grada Bihaća tokom posljednje agresije na BiH je monumentalna – napadnuti sa istoka od Vojske RS-a, iza leđa SAO krajina i martićevci, te izdaja i vojni sukobi sa vojskom autonomije Fikreta Abdića. Na to sve Sila nebeska se odbranila u okruženju, slomila autonomiju, spojila sa HV-om u operaciji Oluja i oslobodila Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most. Teritoriju koja se zove danas Unsko-sanski kanton, čiji je administrativni centar grad Bihać.
Krajišnici
Bihać je izbjegao zamku da upadne u sukobe Armije BiH i HVO-a, kao izuzetak u BiH. Grad je bio i ostao multietničan i u njemu se slobodno živi.
Sve ovo je samo djelić priče o Bišćanima, borcima, potomcima Japoda, koja se može iščitati na bedemima koji okružuju staru jezgru grada.
Turisti koji pored ljepota Une, bašti nad slapovima, hipodroma i aerodroma, pa i muzeja, svakodnevno prolaze i šetaju alejom oko bedema svjedoče burnoj historiji o kojoj ne mogu ništa čuti. Krajišnici nisu vični prezentaciji, a težak rad i grub život od pamtivijeka se poštuje. Bedemi su tu ako zatrebaju, ali za većinu, to je samo obično kamenje.
Brojke
Nacionalni sastav stanovništva – općina Bihać, popis 1991.
ukupno: 70.732
Bošnjaci – 46.737 (66,07%)
Srbi – 12.689 (17,93%)
Hrvati – 5.580 (7,88%)
Jugoslaveni – 4.356 (6,15%)
ostali, neopredijeljeni i nepoznato – 1.370 (1,97%)
Etimologija
Etimologija imena grada Bihaća je važan argument u rasvjetljavanju njegove davne prošlosti. Riječ bihać u različitim svojim oblicima: bišće, bijać, bihak, bihag označava kraljevsko dobro. Budući da se na području bihaćkog kraja susreće i isprepliće više starodrevnih hrvatskih župa na različitim razinama društvenog, političkog, vojnog, gospodarskog i crkvenog života (psetska, zagrebačka, unska, unačka, lapačka, nebljuška, humska, brinjska, drežnička), bihaćko područje zauzima središnje mjesto u Kraljevini hrvatskoj. Kako je Kraljevina hrvatska imala policentrični sistem stolnih gradova, i Bihać je u više navrata bio stolnim gradom, a prije njega svakako Pset ili Psat, po kome je i nazvana župa u čiji sastav je ulazilo kraljevsko dobro ili bišće iz kojeg se razvio grad Bišće.
Oslobođenje / Fahrudin BENDER
KOMENTARI