Prema nizu recentnih istraživanja, Francuska se sve više sekularizira. Primjerice, od 80 posto katolika u 1966. Francuska je 2007. brojila tek 51 posto. A među tom mršavom većinom, tek je 5 posto redovnih praktikanata koji redovito odlaze na misu, i to mahom starijih ljudi. Protestantizam i judaizam ostaju relativno stabilni, s oko 2,1, odnosno 0,6 posto učešća dok ateizam bilježi snažni uzlet. Tako se u 2012. čak 35 posto populacije izjašnjavalo ateistima, a među mladima između 18 i 24 godine njihov se postotak penje na 63 posto.
Usporedno s tim jakim tendencijama laicizacije društva, jedina religija koja bilježi rast, i to dvostruki, jest islam, službeno druga religija Francuska koja bilježi 2,1 milijun vjernika, odnosno 3,2 posto populacije. Broj praktikanata procjenjuje se na oko 800 000 što čini oko trećinu imigranta pridošlih iz muslimanskih zemalja. Ono što u fenomenu privlači istraživače jest upravo veliki broj mladih, mahom rođenih u Francuskoj, koji prianjaju islamu.
Jedno od objašnjenja fenomena snažnog rasta islama pružio je politolog Gilles Kepel u studiji ‘Predgrađe Republike’ posvećenoj mladima u pariškim predgrađima Clichy-sous-Bois i Montfermeil koji su bili poprišta velikih socijalnih nereda 2005. godine. U studiji zaključuje da su se ‘srdžba i islam razvili tamo gdje Republika nije uspjela’, kako citira list Le Monde.
To da islam nameće kao nova federacijska snaga u siromašnim predgrađima umjesto republikanskih načela koji su se u praksi pokazali manjkavima teza je koju je već niz sociologa iznio. Naime, još prije nekoliko godina smatralo se da će tendencija jačanja islama oslabiti, posebice među mladima, no posljednja istraživanja koja su provodili Centar za politička istraživanja Sciences Po i Nacionalni institut za demografske studije, potvrđuju upravo suprotno.
Prianjanje halal prehrani, redoviti odlazak na molitve, prakse su koje se više javljaju kod mladih od 16 do 20 godina, rođenih u Francuskoj, no kod imigranta koji su Francusku stigli u odrasloj dobi. Tek kod manjine primjećuje se i ekstremnija tendencija usvajanja rigidnih moralnih načela, o seksualnosti, o bračnoj zajednici ograničenoj samo na muslimane, s notama antisemitizma. Te se alarmantne najave nastoje umiriti statističkim podacima kako čak 72 posto muslimana u Francuskoj ne vidi nikakav sukob u prakticiranju islama i života u modernom društvu.
Niz se objašnjenja nudi za porast islama kod mladih. Uz uobičajene argumente o visokom stupnju nezaposlenosti među mladima u predgrađu, koja djelomično proizlazi iz neefikasnog sustava obrazovanja, a rezultira velikim socijalnim nejednakostima, sociolog Hugues Lagrange navodi i kulturološke faktore. Naime, budući da se tradicionalne vrijednosti, prenesene iz zemlje podrijetla, ne pokazuju ni trajnima ni presudnima, ‘mladi osjećaju snažnu potrebu afirmirati vlastiti identitet’. Kako ga ne nalaze ni u sustavu obrazovanja ni na radnom mjestu, okreću se religiji.
Nadalje, redovito se spominje faktor izolacije, koji je posebice izražen u nekim predgrađima s viskom stopom imigrantskog stanovništva, mahom pristiglog iz zemalja Magreba. Kulturološka perspektiva i danas se mahom ignorira u stvaranju politika gradova i općina za što su djelomično krivi i sami istraživači koji su počesto radili direktno poveznice između primjerice tradicijskih običaja obitelji iz afričkih zemalja, s izraženim patrijarhalnim modelom, s školskim neuspjehom djece. Upravo su se te teze bile redoviti predmet kritika, unutar same struke.
Uspješne primjere multietničke i multikonfesionalne Francuske moguće je pronaći eventualno u samim gradskim središtima, u kojima niz manjina, kineskih, indijskih, afričkih, turskih, uspijeva u više- manje mirnoj kohabitaciji. No u jednom su se istraživači složili, a to je da se upravo podaci o jačanju islama najviše zlouporabljuju u govorima političara. Dio ih ili ignorira ili relativizira, mahom zato što nemaju adekvatnog dugoročnog rješenja za ponuditi, a dio se njima koristi tek u prigodne svrhe prikupljanja glasova.
KOMENTARI