Naš sagovornik je zainteresovao domaće i svjetske medije kada je objavljena priča o ropstvu njemačke državljanke Bettine Siegner u mjestu Karavlasi kod Kalesije. Upravo je Makalić, koji sa suprugom i sinom živi u komšijskom selu Gojčin, policiji prijavio
Sead Makalić je tek prije nekoliko dana posijao žito. Jednostavno, priča nam, posljednjih sedmica nije imao vremena. “Krivi su” novinari. I ovi iz naše zemlje, a i oni iz inostranstva.
“Bio je neki Rojter (Reuters), neki Asošijeted (Associated Press), ona Al Džazira (Al Jazeera)… Iz Njemačke su bile tri televizije. Bili su neki Francuzi, Kinezi (CCTV), a dolazili su i iz Srbije, Hrvatske, tamo iz RS-a. Ne znam ih ni nabrojati. Bilo ih je odsvakle. Čini mi se da ih je oko 40 bilo. Kažu, haman, to ih je puno podrmalo. Priča ta. Došli da vide je l’ to tako”, govori nam na početku priče Sead.
Bettinino ropstvo
Naš sagovornik je zainteresovao domaće i svjetske medije kada je objavljena priča o ropstvu njemačke državljanke Bettine Siegner u mjestu Karavlasi kod Kalesije. Upravo je Makalić, koji sa suprugom i sinom živi u komšijskom selu Gojčin, policiji prijavio cijeli slučaj.
Od 25. maja, kada je priča objavljena u medijima, Makalić nema mira.
“Nisam ja im'o pojma da će to tako ići. Hajd’, iš'o sam da djetetu pomognem, da se dijete iz pakla izvuče. Da ima redovno hljeba da jede, ništa više. Što se tiče te djevojčice, da joj Bog pomogne. Nekad će se ona sjetiti da je to sve tako pokrenuto”, govori nam Sead.
Veli nam, novinari su ga zezali kako je posljednjih sedmica dao više izjava za svjetske medije nego svi naši političari zajedno. Ali, zbog svakodnevnog davanja izjava i objašnjavanja cijelog slučaja poznatog kao horor u Karavlasima, Makalić nije imao vremena završiti poljoprivredne poslove.
“Jedan dan su se novinari smjenjivali svaki sat. Tek predvečer, kada je zadnja ekipa napuštala moju avliju, zovnuo sam ženu i rekao: hajmo u njivu šta uraditi, dok nije došla druga televizija”, priča Sead.
No, ko je Sead Makalić?
“Ja sam poljoprivrednik. Sijem žito, držim krave, bavim se i drvima. To je moj posao i moj život”, odgovara naš sagovornik.
Još prije rata, sa 18 godina, počeo je raditi u firmi. Trenutno je bez posla. Kuća mu je izgorjela tokom rata, a on je od početka agresije do 1997. godine sa porodicom živio u Austriji. Trenutno živi u bratovoj kući.
150 kg željeza
“Sad sam neku donaciju dobio. Ne znam ni ko mi je dao. Kuća je devet puta deset. Oni meni dali 150 kila željeza za toliku kuću. Eto, pa je li to moguće? Ja sam otišao našem pomoćniku Nurdinu, kako se preziva, ne znam. Znam da je pomoćnik Seada Hasića (ministar za rad, socijalnu politiku i povratak u Vladi Tuzlanskog kantona, op.a.). Kaže: Makaliću, to je inžinjer pravio, taj plan. Eto, vidite vi kakav je to inžinjer koji za kuću devet puta deset da 150 kila željeza”, jada se Sead.
U Gojčinu, priča on, većina ljudi se bavi poljoprivredom. Ali, nema podrške od vlasti. Fale mašine i podsticaji.
“Zemlje ima koliko Bog hoće. Treba mi jači traktor, ovaj je mali. Da ima da se digne na kakvu otplatu. Niko ne traži da mi se pokloni, nego da može podići, zarađivati i otplaćivati. Krompira sam posijao tri duluma. Prošle godine sam zvao redom ljude da dođu i sa njive sam im davao krompir po dva bona”, priča Sead, koji je ove godine posijao oko 100 duluma žita i tri dunuma krompira. Veli, još samo da ima kome prodati.
DIJETE U PAKLU
“Nisam ja im'o pojma da će to tako ići. Hajd’, iš'o sam da djetetu pomognem, da se dijete iz pakla izvuče. Da ima redovno hljeba da jede, ništa više. Što se tiče te djevojčice, da joj Bog pomogne. Nekad će se ona sjetiti da je to sve tako pokrenuto”
Pravoslavno groblje
Makalić je i prije slučaja zlostavljane djevojčice imao iskustva sa novinarskim ekipama. Naime, njegova njiva okružuje pravoslavno groblje u Gojčinu. Jedini put kojim srpski povratnici mogu doći do groblja je upravo kroz Makalićevu njivu.
“Njiva je površine 50 duluma. Ona je nekad bila na onoj bivšoj državi. Ko je njivu prepisao na državu, kako je dato, ne znam ni ja. To ne mogu ni u opštini da kažu. Nekada je šef urbanizma bio u Kalesiji moj komšija Pero. Kojim je to on putem prebacio na državu, to ne znam. Uglavnom, hodao sam po sudovima pola života i vratio sam njivu u moje vlasništvo”, objašnjava Makalić.
No, srpski povratnici se bune, jer ne mogu doći do groblja kada trebaju obaviti sahranu. S druge strane, Makalić tvrdi da je “uvijek za kompromis”. No, ne godi mu što je vještak procijenio da put kroz njegovu njivu košta 10.000 maraka.
“Ja ne dam za 10.000. Živim u tuđoj kući, a da dam onome što mi je zapalio kuću da hoda preko moje njive, ja to ne dam”, govori Makalić.