Neki događaji i slike se nečujno šunjaju kroz naša sjećanja. Oni su poput ponornice koja tajnovito vijuga duboko kroz zemljinu koru i potom iznenada odnekud izbije na površinu.
Takva sjećanja se tiho pojave, obično u vrijeme kada ti više ne trebaju ili kada se na zemlji događaju neke čudne stvari koje ih prizovu. Iznenada uskrsla uspomena kao da u jednom trenutku zaustavi vrijeme i učini ti se da bi se moglo desiti da se njegov točak počne kretati u potpuno suprotnom smjeru, a srce ti zarobe milina i sjeta.
Pred Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. godine pojavio se album samoljepljivih sličica s igračima zemalja učesnica ovog velikog takmičenja. Među njima nije bilo Jugoslavije, ali si svejedno brižljivo kupovao i sakupljao sličice na kojima su bili portreti čupavih nogometaša koji su svojim frizurama nalikovali tadašnjim rok zvijezdama. Te sličice, koje je izdavala italijanska korporacija Panini, redovno bi se pojavljivale pred svako svjetsko prvenstvo i mogle su se nabaviti u bilo kom kiosku u gradu. U kesici bi zapakovane došle tri ili više sličica, a ti bi ih s nestrpljenjem raspakivao i svaki put bio malo razočaran ako bi se među njima pojavili duplikati, a to se često događalo.
Kada bi sakupio dovoljan broj sličica, kupovao bi album i sličice lijepio na njihova mjesta. Nikada se nije desilo ili ti možda to ne znaš, da neko napuni cijeli album, jer bi ti u najboljem slučaju zafalilo pet ili šest sličica do kojih se baš nikako nije bilo moglo doći. Obično bi to bili neki beznačajni igrači, neka rezerva ili bek recimo Sjeverne Irske ili Tunisa, a njihovih imena danas se, da te neko ubije, nikako ne možeš sjetiti. Ali se zato možeš sjetiti Kempesa, Pasarele, Krojfa, Neskensa ili Brajtnera čja si imena glasno izgovarao kada bi u ulici „na male“ igrao s drugarima. Jugoslavija je bolje sreće bila za četiri godine, kada se svjetsko prvenstvo održavalo u Španiji. Dobro se sjećaš, na čelu te reprezentacije bio je čuveni trener Miljanić, a igrali su Sušić, Šljivo, Pižon, Zajec, Gudelj, Zlatko Vujović, Pantelić i drugi. Govorilo se kako je to jedna od najboljih jugoslovenskih ekipa, pa je i razočarenje domaće javnosti lošim igrama i rezultatima na Pirinejskom poluostrvu time bilo veće.
Sjećaš se da si s ocem gledao sve utakmice i pamtiš glas komentatora Vladanka Stojkovića koji se lično obraćao danskom sudiji Sorensenu neprestano ga oslovljavajući sa „gospodine Sorensen“. Naime. Vladanko je tako pokušao izraziti frustraciju i ogorčenje miliona Jugoslovena time što je je Danac za domaću Španiju dosudio nepostojeći penal nakon kojeg se Miljanićeva ekipa pognute glave vratila kući. Svejedno, i tada smo prilježno i s još većim žarom sakupljali Paninijeve sličice i pokušavali njima napuniti albume. Postojali su klinci koji bi kupili samo jednu ili dvije kesice sa sličicama, a sve druge su dobijali u igri, koja se možda i ne bi mogla okarakterisati igrom već je to bila neka vrsta privredne aktivnosti s elementima kockanja.
Igra se zvala „pole i cijele“ i odvijala se na ulici i školskim dvorištima, pa čak i učionicama sve do onog kobnog dana kada je strašni nastavnik Tihomir Rudić proveo raciju i igračima oduze sve sličice nanijevši im neprocjenjivu materijalnu i duševnu štetu. Istresao je Tihomir sličice iz džepova naših kecelja i pantalona, čarapa i cipela, a neki tvrde kako su se pojedinci čak morali skinuti i na golo. Tako je prekinut privredni lanac koji je počinjao s roditeljskim novcem, a na čijem kraju je bio san o albumu koji će biti ispunjen do poslednje sličice. U godinama koje su kasnije uslijedile pojavljivalo se mnogo albuma i sličica domaćih izdavača koji su se u jednom trenutku zapitali po čemu su to Italijani pametniji od njih.
Tako se sjećamo sličica s igračima i ekipama Prve savezne lige, a potom su izmislili sličice koje uopšte nisu bile vezane za nogomet već za sasvim druge stvar, kao što su recimo popularne tv serije „Otpisani“ i „Sandokan“. I tako, sjećanje na sličice i albume pojavilo se pred poslednje svjetsko prvenstvo u nogometu u jednoj sasvim naivnoj priči o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu koja se obično pretvori u natezanje o tome ko ima više teorijskih i istorijskih znanja o čudesnoj igri na travnatom tepihu. Odjednom, proradila ti je taština, pa si pitao nadmenog sagovornika da nabroji reprezentacije koje su učestvovale na svjetskim prvenstvima u Argentini i Španiji. On je rekao Brazil, Argentina, Njemačka, pa zastao.
Odgovorio si da te reprezentacije sudjeluju ama baš na svakom mundijalu, pa si potom, ne bez ponosa i samouvjerenosti, izbiflao imena svih ekipa koje su nastupile na pomenutim takmičenjima. Potom si naizust i u jednom dahu izrecitovao imena igrača svih ekipa, a sagovornik te je posmatrao u čudu i razrogačenih očiju smatrajući da je upravo vodio konverzaciju s manijakom. Međutim, ključ tvog istorijskog sjećanja bio je sasvm jednostavan.
Te ekipe i grači bili su samo sličice, a one su, kada su imao osam i dvanaest godina, bile nešto najvažnije u životu. Tako važne stvari ostaju u pamćenju i kada zaboraviš na njih i vraćaju se baš u vrijeme kada im se najmanje nadaš i ostavljaju svijetli trag o tvom bivstvovanju u vremenu koje prolazi i nosi sve pred sobom.
KOMENTARI