Sjedio je svakog ponedjeljka ispred kapije gradske pijace, baš kao drevni stražar na ulazu u neki hinduistički hram. Nosio je dugački sivi kaput i stare čizme omotane željeznom žicom kako se ne bi raspale.
Imao je neobično ime koje je mirisalo na prostrane azijske stepe i vjetar u kosi. Bio je to Apat. Malo ga je Sanjana poznavalo po pravom imenu, ali to za ovu pripovjest nije toliko ni važno. Dovoljno je bilo reći Apat, kako bi svi znali o kome se radi. U svakom vaktu bilo je puno onih koji su prosjačili, ali način na koji je to on radio bio je jedinstven. Za razliku od ostalih čudnih ljudi on nije činio ništa blesavo, nije vikao niti razgovarao sam sa sobom, išao je svojim putem, a da niko nikada nije saznao kuda taj put vodi. Nije molio za milostinju, ni sa kim nije razgovarao, niti je koga pozdravljao i ostaće vječna tajna zašto su ga zvali Apat. Pored njega se uvijek nalazila mala kartonska kutija u koju su Sanjani ubacivali novac. On bi samo mirno sjedio kao da ga se sav taj pijačni žamor, gužva i kretanje nimalo ne tiču.
Skrušeno bi zurio u jednu tačku i niti jednom ne bi pogledao u kutiju i novac u njoj, kao da ga, eto, ni to nije nimalo zanimalo ni doticalo. Svi koji bi mu davali milostinju, tako ti se činilo, radili bi to s nekim strahopoštovanjem i bogobojaznošću. Pažljivo su spuštali kovanice i kao da su se plašili da njihov zveket ne naruši unutrašnji mir i spokojstvo prosjaka. Nikada nećemo saznati o čemu je razmišljao Apat dok je obavljao jedan od najstarijih poslova na svijetu i da li je uopće o nečemu razmišljao. Nalikovao je na antičkog stoika koji u potpunosti živi u skladu s poznatom stoičkom izrekom da je blažen onaj koji se zadovoljava s onim što ima. Kada bi pijačna gužva minula, Apat bi ustao, pokupio novac iz kutije, stavio ga u džep i niti jednom se nije desilo da ga je izbrojao. Potom bi tajanstveno iščezao i niko o njemu ne bi ništa znao ni čuo, sve do idućeg ponedjeljka. Desilo se jednom da su neki lokalni derani, iz obijesti, pokušali isprovocirati Apata i oteti mu novac iz džepova. Strpljivo je on podnosio njihovo zadirkivanje, ali kada je jedan od mangupa pokušao da zavuče ruku u duboki džep njegovog kaputa, Apat je tako zaškrgutao zubima i zarežao poput divlje zvijeri da su golubovi od straha prhnuli s obližnjih krovova, a derani pobjegli glavom bez obzira. Od tada niko se nikad nije pokušao na sličan način poigrati s njim.
Dobro se sjećaš, na pijacu si morao s mamom ili tetkom, jer te nije imao ko čuvati i zbog toga si, između ostalog, mrzio ponedjeljak. Trebalo je izdržati svu tu vrevu, gužvu i guranje, a bezbroj puta se dogodilo da ti neki grmalj u svom tom metežu stane na nogu i pričepi prst. Tetka bi baš tu, na pijaci, usred sve te vreve i gungule, srela dobru prijateljicu i zavrgnuo bi se razgovor bez reda i kraja. Dok bi one tako divanisale, rijeka ljudi bi te bacala na jednu ili drugu stranu i osjećao bi se bespomoćno kao komad drveta koji pluta nošen snažnom i nemilosrdnom maticom. Kada bi se sva ta muka jednom okončala, na izlasku iz pijace tetka bi se zavratila i tutnula ti u ruke žutu petobanku da je daš Apatu. Sjećaš se da si u početku to nerado činio, prilazio bi strašnom prosjaku bojažljivo, na brzinu bacao novčić u kartonsku kutiju i bježao. Kasnije si se osmjelio, gledao bi u oči, pa čak i pozdravio Apata. On nikada na to nije reagirao, a njegovo bezizražajno lice odavalo je čovjeka koji je duhom na nekom sedmom nebu. Dobro se sjećaš da je bilo puno drugih prosjaka kojima bi nekada dao milostinju, ali se ona Apatu redovno ubacivala u kartonsku kutiju. Na pitanje kako i kada je nestao ova pripovjest nema odgovor, moglo je to biti nekoliko godina nakon što je umro Tito, a možda ni tada nije nestao nego je samo prestao dolaziti u Sanski Most.
Jednom prilikom sjetio si se Apata i pitao tetku zašto je redovno baš njemu, a ne nekom drugom prosjaku bivala namjenjena milostinja. Tetka se zamislila i poslije kratke stanke odgovorila: „Zato što je to bio Božiji čovjek!“
KOMENTARI