Zlatan Čekić: Leviske – simbol jedne generacije

Zlatan Čekić: Leviske – simbol jedne generacije

U odsjaju vatre koja je obasjavala usnuli logor, Levi Štraus nije mogao vidjeti budućnost niti naslutiti da će hlače sašivene od šatorskog platna promjeniti modnu istoriju svijeta.

Legenda kaže kako je ovaj mladić zelene rijeke i šumovita brda rodne Njemačke zamjenio užarenim kalifornijskim pjeskom, gdje se pridružio kopačima zlata. Rijeke Evropljana, u potrazi za svojim El Doradom, slijevale su se potkraj 19. vijeka  u Ameriku. Bile su to godine „zlatne groznice“, ljudi su poput termita bušili brda i planine kako bi iskopali zlatonosnu žilu, a skupa s njom lagodan i bezbrižan život.

Ubitačne sunčeve zrake i mukotrpno kopanje isisisavali su iz njih životnu supstancu, a sreća bi se osmjehnula samo odabranima. Štraus je osjećao odbojnost prema rudarskom pijuku, bio je slabašne fizičke građe, ali ga je krasio bistar um i poduzetnički duh.

Ušteđevinu koju je donio iz domovine iskoristio je za kupovinu platnenih krila za šatore i zaprežnim kolima ih dovezao u logor. Ispostavilo se da su kopači bili opskrbljeni dovoljnim brojem šatora, ali im je nedostajala odjeća. Njihove pamučne čakšire bi se vrlo brzo, zbog tegobnog rada, izlučevina ljudskog tijela i suhe klime pretvarale u dronjke, a džepovi hlača pucali po šavovima . Jedne noći u usnulom logoru, oslonjen na drveni točak zaprežnih kola i zagledan u vatru, Levi je došao na spasonosnu ideju. Od beskorisnog šatorskog platna skrojio je radne hlače koje su se pokazale trajnim i izdržljivim, a kopači su bili zadovoljni, premda se ljudska koža teško navikavala na grubi materijal.

Ostalo je istorija. Levi je neprestano usavršavao svoj proizvod, a nakon desetak godina već je bio milioner i vlasnik najveće tvornice odjeće u Americi. Popularnost  farmerica porasla je do takvih granica da ih je američka vlada tokom Drugog svjetskog rata proglasila osnovnim dobrom, ograničivši njihovu prodaju. Potražnja i cijena su im drastično skočili. Odjeća s etiketom Levis preplavila je svijet, a najveću popularnost stekla je pojavom hipi pokreta. Odjeci svjetskih kulturnih zbivanja su se s mukom probijali kroz „željeznu zavjesu“, pa se tek njihov eho širio zemljama Istočne Evrope.

Stariji su pričali kako su farmerke  jedno vrijeme bile zabranjene za nošenje u školama kao neprihvatljivo dekadentne za socijalističku omladinu. Onaj ko bi u njima došao bio bi vraćen kući da se “pristojno obuče”. Obzirom da je zapadnu robu u socijalističkoj Jugoslaviji bilo teško nabaviti, američki džins se najčešće kupovao u Trstu. Ovaj italijanski grad dugo vremena je bio prava trgovačka meka za Jugoslovene, a mitska putovanja „fićom“ ili „jugom“ u šoping na Ponte Roso pohranjena su u sjećanjima i pričama brojnih generacija. Lako je zamisliti našeg „fiću“ kako pod teretom kupljenih farmerica, jakni i cipela brekće Jadranskom magistralom, s podignutim poklopcem, kako bi se bolje hladio opterećeni motor.  Kažu kako je danas Trst monoton grad. Mnoge radnje su zatvorene, nekadašnji brendovi su izgubili trku s vremenom, a u izlozima je uglavnom kineska roba.

U naše vrijeme, džins je već postao nekom vrstom uniforme, posjedovati ga i oblačiti nije značilo samo ići u korak s modom tog vremena. Ova odjeća je kod mladih bila dio identifikacijskog koda. Sem toga, nije bilo svejedno da li se nosi bilo kakav džins, pa se i među Levisovim modelima pravila razlika, neki su bili više, a neki manje cijenjeni. Neprikosnoveni reper vrijednosti bile su Levisove farmerice s oznakom „501“. Navući ih na sebe bilo je kao u današnje vrijeme nositi skupocjeno odijelo s modnom markom „Guči“ ili „Đani Versaći“. Ili je barem bio takav osjećaj.

Tjerali smo naše roditelje da novac iz fondova za „crne dane“ potroše na kupovinu „petstokeca“, čija je standardna cijena iznosila stotinu njemačkih maraka. U najgorem slučaju, kupovale su se u više rata „preko sindikata“ u Varteksovoj prodavnici koja se nalazila uz zgradu gradskog kina. Varaždinska firma je bila u to vrijeme jedini licencirani proizvođač „levis džinsa“ u bivšoj Jugoslaviji. Mogli smo nepogrešivo, po teksturi platna ili šavovima na džepu i nogavicama, prepoznati „original farmerke“ u odnosu na „dupljake“. Lažni „džins“ je na tržište u ogromnim količinama stizao iz Novog Pazara. Šivao se u malim radnjama smještenim po novopazarskim udžericama, a tamošnji krojači su se vremenom toliko izvještili da je laicima bilo teško razlikovati  „američke“ od „sandžačkih“ farmerica.

Nove „leviske“ imale  su indigo plavu boju, a dugotrajnim nošenjem ona bi izblijedjela i postala  neobično privlačnom. Izlizane farmerice su zbog nečega bile više cijenjene, pa bi se tek kupljene „levisice“ podvrgavale komplikovanom i mukotrpnom postupku izbjeljivanja. On je podrazumjevao višekratno „prokuhavanje“ u limenom loncu, baš onakvom kakav su proizvodili Jevreji u „Šindlerovoj listi“,  a potom i dugotrajno ribanje četkom kako bi se boja u što većoj mjeri sastrugala s tekstila. Nekada bi bile izlizane i poderane do te  mjere da je bilo pitanje ukusa da li ih zakrpiti i dalje nositi.

Takav izgled famerki često bi dovodio do napetosti i svađa s roditeljima koji su smatrali da je neprihvatljivo da im sin ili kćerka u iscjepanoj odjeći  izlaze u čaršiju, a najčešće upotrebljavana rečenica u takvim slučajevima bila je: „Sine, pa šta će ljudi reći?“ Mame bi često sakrivale poderane i zakrpljene „leviske“ ,a nekad bi znale završiti u kanti za smeće. Ali, nisu samo levis farmerke obilježile osamdesete godine u Jugoslaviji, tu su takođe bile i jednako popularne džins jakne koje su neki zvali i džokerice. To je već bilo odjevanje sa stavom, džins od glave do pete, a u vidu obuće dopunjavale su ga patike “starke”.

Džins je oduvijek bio modni predmet, ali je takođe izražavao i društveni stav. Izgradio je i oblikovao našu generaciju koja je u osvit rušenja komunizma sanjala novi svijet,  svijet bez podjela i ratova. “Da, mi smo svi džins generacija i mi smo sad najjača nacija, mi smo Istok, Zapad i Jug, mi smo tovariš, mister i drug.” Stihovi ove popularne pjesme možda najbolje oslikavaju taj idealistički san, koji se vrlo brzo pretvorio u košmarnu stvarnosr raspada bivše zajedničke države.

Zlatan Čekić

 

KOMENTARI