instant fap

“Adolf Visarionovič – Karađorđević”

Istina je da nas uporno ovaj inkvizicijsko – publicistički stjegonoša pokušava epatirati (zadaviti). On naše divljenje, recimo, izaziva i činjenicom da živi od najmanje zvanično prijavljene prosječne plaće u odnosu na sve političke lidere njegovog ranga. Njegova je mjesečna plaća u 2010. g. oko 1.400 KM, što je približno plaći bolje rangiranog šumskog radnika na našem kantonu ili čistačice u Telekomu. Hipotetički, kada bi on imao kredit za najjeftiniju škodu “Fabiu” sa ratom od 500 KM, ne bi imao dovoljno sredstava za mjesečnu potrošačku korpu. Na taj način bi stekao status osobe sa pravom socijalne pomoći. Sa toliko priznatom plaćom imovinu koju zvanično ima on i članovi njegove porodice, stekli bi za 7200 godina, pod uslovom da ništa ne izdvajaju za potrošnju. S pravom se da zaključiti da su on i prvi poslovni mu partner Naser Keljmendi prvaci preživljavanja i rentanja naših društvenih slabosti. On je zacijelo jedan od posljednjih utopista našeg doba i nesumnjivi prvak javne i verbalne grandilokvencije u kojoj se granice između istine i fikcije brišu. Mašta ili fantazija je psihološki proces. Ona je, pojednostavljeno, sposobnost pojedinca da potpunu neistinu (fikciju) drugima predoči istinom.

Za ostvarenje utopije Platonove Države nije bilo vremena niti je utopija Thomasa Morea bila realna. Jednostavno, njihovi životi i okruženje to nisu dozvoljavali. Danas je utopiju lakše ostvariti. Dovoljno je da imaš privatni medij… I, nažalost, nije više pitanje mogućnosti njihovog ostvarenja, nego kako ih izbjeći. Za duhovnu, fizičku i mentalnu udobnost koju nudi povremena utopija i utopisti po javnoj vokaciji i političkom profilu, ljudi su skloni da se oslobode i vlastite slobode. Vrhunac je političko – marketinške utopije Silajdžićev izborni moto (slogan) o “100% BiH” ili “BiH bez entiteta”. Osjećaj uvjerljivosti i sigurnosti u jednu potpunu iluziju umalo je Bosnu doveo u situaciju potpune anarhije. Nažalost, dugo je vremena trebalo biračima koji su pod stvarnim emocijama brige za Bosnu, da shvate da su izigrani Silajdžićevim parolama prijemčivim za uho i svijest. Medicina je dokazala da između srca, mozga i tijela postoji elektromagnetno polje koje lijepim obećanjima izaziva rezonanciju koja se reflektira osjećajem ugode i zadovoljstva. O tome sam čitao uvjerljiv zapis dr. Borisa Sokola, uglednog dubrovačkog liječnika, na plaži kod Titove vile. Te pozitivne ezopovsko – utopističke informacije kod običnih ljudi ispunjavaju pozitivne stavove (simpatije), pa i one političke.

Uvjeriti i ljude u istine koje to nisu, neviđenom lakoćom, nije ništa drugo do nadarenost i sposobnost manipuliranja ali i lahkoća konformiranja ljudi nečemu što se zove sigurnost “kolektivne svijesti”. Pa makar i lažne, utopističke… Egzaltirana obećanja našeg premijera Lipovače kako će zaposliti na desetine hiljada naših sugrađana, uraditi više trasa autoputova, Kargo – aerodrom, gasovod, školske i slične zgrade, itd…itd… jednostavno običnog slušaoca tjera na pažnju. A u krajnjem ta pažnja je sama sebi svrhom jer se postiže stalna interakcija sa govornikom takvih utopija. Razina glume i simulacije lepršavosti i uvjerljivosti u ono što govori (mada i sam svjestan nemogućnosti ostvarenja), i neki drugi talenti ovog kantonalnog SDP – lidera, u meni izaziva osjećaj divljenja. To što smo u jednoj godini za nekoliko hiljada smanjili zaposlenost, doživljavamo najveći pad u budžetu zadnjih deset godina, nikome nije važno.

Pa to je samo puka statistika. Tu moć da se utopizmom upravlja ljudima, Dostojevski je u Karamazovima nazvao savršenstvom “slobode”. Takvi ljudi, konačno “oslobođeni” prestaju imati i vlastitu ličnost, ni o čemu ne prosuđuju razumom i sviješću, kojom upravljaju javni upravitelji. Takvi mediokratski upravitelji su po pravilu, poput Radončića, fanatici čovjekoljublja i upravo ih taj fanatizam u manipulaciji vodi u utopizam. A ako se na vrijeme ne zaustave u despotizam… Utemeljitelji “globalizma” vide svijet jednom velikom državom u kojoj će ljudi biti “robovi”, ali sretni i zadovoljni da to ni ne primjećuju. To je ta suvremena Radončićevsko – medijska utopija nove “budućnosti” u kojoj su ljudi neslobodni bez primjene sile.

Takvi političari poput našeg Lipovače ili njihovog importiranog Radončića, pa i u susjedstvu Bandića, mogu biti neodoljivo simpatični i vedri, čak do nivoa zabave. Krajem 19. st. francuski teoretičar populizma Gustave Le Bon, u svojoj knjizi o govoru političara zaključio je kako: “Razum i argumenti ne mogu se boriti protiv riječi i parola koje se s pobožnošću izgovaraju pred masama”. Pobjednici svih izbora su oni koji bolje govorom zavode, a ne oni koji nude razumne argumente i realne programske projekcije. Naš se premijer Lipovača u predizborno vrijeme hokus – pokus političkom transformacijom pretvarao u kolovođu sindikalnih prosvjednika, radnika u “gumenim čizmama”, patnika Agrokomerca, proglašavajući sebe i svoju misiju epohalno – socijalnom.

Odmah po proglašenju pobjede SDP-a, ovaj se “šljaker” pretvorio u ljubitelja skupocjenih vozila, kabinetskih interijera i zlatnih kartica, a sve na račun ovih koje je zavodio. Kad ljudi nemaju čvrsta vlastita uvjerenja, onda su im izjave ovih komičara dobro došle, pogotovo kad im se dovoljno često i napadno utuvljuju u njihove glave. Povijest je već dokazala da puk lakše homogeniziraju populisti nego konstruktivci i integrativci… Građani – birači čak i vole političare – zabavljače kad su privreda i ekonomija na visokom nivou i nema prijetnji za egzistenciju. Takvi se ističu nerealnim obećanjima i vole dijeliti sudove o svemu i svačemu.

Jeste li ikada od takvih čuli ispriku zbog nečega što nisu realizirali a što su obećali. Ili da nešto ne znaju i ne razumiju, a o svemu arbitriraju. Oni jednostavno inflacijom riječi zamagljuju siromaštvo realnih vizija. Uvijek su nezadovoljni medijima jer im ne iskazuju dovoljno pažnje. Samo su oni dobri koji ih uzdižu i hvale. Takvi čak ne moraju ni dobro raditi i vladati poslom dok nas zabavljaju. Oni sve podređuju utrci za naklonost publike. Za to što javno govore i obećavaju a ne ispunjavaju ne snose nikakve posljedice. Takvi publici medijsko – trivijalnog žanra sve mogu prodati, čak to mogu dugo i raditi. A oni i sami u vlastitom zanosnom utopizmu gube granice između stvarnosti i mašte. Međutim, zavodljivost irealnim kratkog je daha. I ima svoj kraj…

Valjda je to danas shvatio i Lipovača, a nakon 4 milijarde obećanih investicija i oko 60 hiljada zaposlenih. On može za lokalne izbore obećavati i više, jer je to svakako samo za zabavu i nikakve veze nema sa stvarnošću. Ipak, teško do takvih dopire nebrojeno citirana hegelovska maksima “džaba vam sva silna reklama ako ne promovirate istinu”. Uz svu zabavnost, političari ipak moraju ispuniti funkciju društvene korisnosti, a ona se legitimira egzaktnim pokazateljima napretka… Ali ne ličnim kao što je slučaj sa ispraznim frazastim retorom bez premca – Fahrudinom Radončićem prvakom modernog utopizma 21. stoljeća iz Gusinja. “Radonizam” je sinonim suvremenog utopizma u BiH. Ono po čemu je on apsolutni prvak i inovator u medijskom životu BiH jeste i motiv degeneracije društva kome u osnovi i sam (barem deklarativno) pripada.

Na mahove me podsjeća na klasični surovi i neumoljivi automat za proizvodnju ljudskih karikatura. Lišen vremenskih atributa i sumnjive prošlosti, sav njegov politički habitus temelji se na “budućnosti”. “Bolja budućnost” je sintagmatski dekorativni dodatak i najkraće znači samo bolji status u budućnosti Fahrudina Radončića i njegove porodice. A gdje je tu sadašnjost. Gdje je tu na kraju prošlost (tradicija). Trebamo li o njoj ćutati. Pa zar nije jasno da svaki onaj pojedinac koji nema svoju prošlost jedino može živjeti blijedu, vegetativnu “budućnost”. Interferencija vremenskih planova mogla bi u Radončića biti razlogom stvaranja okrutnosti prema bližnjemu. Ostati vjeran tradicionalnoj etici svoga naroda ne znači da se mogu uporno vrijeđati ugledni članovi tog istog naroda. Tu leži njegova inkoherentnost i naša dilema u kojoj mjeri pravdati te njegove fikcionalne afektivno – rugalačke ispade protiv društvene grupe kojoj prema vlastitom izjašnjenju sam pripada.

Problem njegove etike rezultat je nemogućnosti pomirenja njegovih unutrašnjih antinomija. On ne može pomiriti misiju zbog koje je poslan u Bosnu i prihvatiti umjerenost i modernizam “dobrih Bošnjana” kao nacije. Pokušaj takve sinteze u njegovoj svijesti neće biti moguć. On Bosnu i Bošnjake ne percipira čulima osjećaja (sentimenta), nego sviješću materijalnog i programsko – fobijskog. Otuda tolika medijska isključivost inspiratora mržnje bez presedana i pandana na prostorima Balkana. I on poput Kusturice (Nemanje) stalno mora svjedočiti gađenje prema svojim sunarodnjacima. I zato sve što piše protiv njih svojevrsna je forma transponirane autobiografije, čije detalje tek trebamo otkriti… Da bi svoju stvarnost i percepciju svijeta (samo za sebe) uvećao i kapitalizirao, svi mi drugi moramo biti umanjeni. Nas obične smrtnike on i njegovi novinari u svojoj percepciji gledaju okrenutim dalekozorom, i mi, naravno, tada izgledamo sitno, bijedno, jedva vidljivo.

Svaki čovjek je stvoren kao slobodno i nesputano biće – božje djelo, a ne konstitucionalno demonsko. Svijet o kome on govori i piše ne smatra svojim, zbog toga i nema uljepšavanja, intelektualizma, uviđavnosti. Svi smo mi za njega odvratna ljudska bića koja on opisuje kao gledalac, ne sa namjerom da nas promijeni i popravi nego da nas uništi. On nije zapisničar, interpreta, bilježitelj stvarnosti. On tu stvarnost uspostavlja ravnodušnošću tuđinca, sumnjive genealogije, bez ikakvih građanskih manira. Nikad kao faktor integracije, uvijek destrukcije i dezintegracije. Iluzivni mesijanistički imperativ pisanja podređen je opsesivnoj potrebi da je on (Radončić) u svemu prvi…

Prvak po broju nekretnina (nebodera) i njihovoj financijskoj vrijednosti.

Prvak po panoramskom pogledu na svoju veličinu iz naše mrav – perspektive.

Prvak po bogatstvu u statusu naturaliziranog stranog državljanina.

Prvak po blaćenju istih sudržavljana.

Prvak po manjku dokaza o porijeklu imovine.

Prvak po veličini privatne garde, (Tuđman imao manju državnu).

Prvak po privatnom voznom parku…

Prvak vjerske deklamatorike iz pozicije religijskog maćuhinskog velehulnika.

Prvak socijalne retorike i nepresušnim izljevima brige za siromašne.

Prvak po ležernom rugalačkom fanatizmu najmorbidnijeg retoro – fundusa.

Prvak po opsesiji i sudbinskoj određenosti za mjesto prvaka – nasljednika Alije Izetbegovića.

Lingvista sam iz hobija, ali sam jedno siguran. Malo je koji medij u bivšoj Jugoslaviji i državama nasljednicama, usavršio represivnu snagu jezika kao što je to Radončić u svome stranačkom biltenu Avazu. Po tome je on apsolutni šampion (prvak) negativističke eksploatacije jezika. To čak nije potrebno ni dokazivati…

KOMENTARI