Poštovani čitaoci, iskreno se nadam kako ste se odmorili od mojih blogova. Nakon najavljene dvomjesečne stanke ciklus blogijade se lagano nastavlja. Stanku sam iskoristio radi  završetka rukopisa, u čemu sam poprilično uspio. Za početak ovosezonske blogijade odlučio sam objaviti nekoliko odlomaka. Posebno me interesiraju vaši utisci…

Prvi bosanski kralj…

U bici kod Črnomena na rijeci Marici, 26. IX 1371. godine, Osmanlije su nanijele težak poraz srpskoj vojsci, gdje su poginuli kralj Vukašin i njegov brat Uglješa. Posljedice tog pogubnog poraza ogledaju se u priznanju vrhovne vlasti sultana Murata I (1362-1389.) od strane srpskih oblasnih gospodara. U tim okolnostima apetiti su porasli mladom županu Nikoli Altomanoviću, koji je ozbiljno računao da dobije srpski prijesto. Međutim, on biva teško poražen od saveznika, srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića i bosanskog bana Tvrtka I Kotromanića, koji su podijelili njegove zemlje. Knez Lazar dobio je Rudnik, Užice i sjeverne oblasti Altomanovićeve do ušća Lima u Drinu, sa Dobrunom, a bosanski ban Tvrtko I srednji dio sa Podrinjem i Polimljem do iza Prijepolja. Nakon što je dobio klasične oblasti stare Raške, ban Tvrtko I počeo je isticati pravo na srpsku krunu. Naime, poslije smrti cara Uroša V (1355-1371.) on je bio po krvi najbliži srodnik i po tom pretendent na srpski prijesto sa najviše prava. Njegova baka bila je Jelisaveta, kćerka srpskog kralja Stefana Dragutina (1276-1282.). Knez Lazar imao je mnogo manje prava na srpsku krunu, zato što je bio puno slabiji od bana Tvrtka I, u svakom pogledu.

8. XII 1374. godine se ban Tvrtko I vjenčao sa Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Stracimira. Gledajući na događaj iz političke perspektive, ta veza mogla je biti od naročitog značaja, jer je spajala Bosnu, Srbiju i Bugarsku u prijateljskom i rodbinskom savezu. Ovaj brak sa kćerkom bugarskog cara trebao je banu Tvrtku I i radi ličnog prestiža u sopstvenoj zemlji i radi njegovih budućih planova. S obzirom na ambicije bosanskog bana, pretpostavljam, da je istočne granice Bosne vidio na obalama Crnog mora.

Konačno je i neprevaziđeni Bokan, pozivajući se na F. Šišića, sklopio smislen i vrijedan zaključak. Proglašenje Tvrtka I Kotromanića prvim bosanskim kraljem najvažniji je događaji u srednjovjekovnoj Bosni:

”Kada se ban Stjepan Tvrtko, poslije borbi za proširenje svoje vlasti ne samo u područjima Bosne već i susjednih krajeva, proglasio 1377. godine kraljem, među zemljama kojima je on bio kralj navedeni su i Donji Kraji: „Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kral Srblem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemli, Dolnim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu…“

Godinu-dvije kasnije umro je vojvoda Vukac Hrvatinić. Iza njega su ostala četiri sina: Hrvoje, Vuk, Dragiša i Vojislav. Kralj Stjepan Tvrtko već 12. marta 1380. godine daruje kneza Hrvoja dostojanstvom velikog vojvode, koje je imao i njegov otac Vukac. Veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić je uskoro postao najmoćniji bosanski velmoža.” (B. J. Bokan, n. d. str. 45)

Povelja kralja Tvrtka I značajna je po tome što na scenu stupa veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. „Njegova je osoba markantna pojava u bosanskoj povijesti“- L. Thalloczy, koji je i objavio povelju:

”… kraljevstvo mi učini milost knezu Hrvoju, sinu vojvode Vukca, kada Gospod Bog pozva s ovoga svijeta Vukca, njegova oca, onda mi, vidjevši, da se ni njegovo sjeme izrodilo nije i posavjetovavši se s kraljevstva mi vlastelom i vidjevši rečenoga kneza Hrvoja dostojna časti njegova oca, dasmo mu veliko vojvodstvo umjesto rečenoga vojvode Vukca…”  (L. Thalloczy,”Kako i kada je Hrvoje postao veliki vojvoda bosanski?”, GZM, 1897., 2, str. 184)

Nikakvo iznenađenje ne predstavlja činjenica da Bokana uopće ne zanima sljedeći podatak: kralj Tvrtko I je u povelji darovao vojvodi Hrvoju tri sela u župi Lašva- Trboušu, Lupnicu i Bijelu. Još manje ga zanima podatak da se kao svjedok na povelji navodi Stipoje Hrvatinić, koji je, vjerovatno, pripadao rodu kneza Hrvatina. Najmanje ga zanima što se, nakon izdate povelje iz 1354. godine, ponovo pojavljuje svjedok „od Donjih Kraja“-ovaj put knez Mladen Stančić.

Borba za ugarsku krunu…

Unutrašnji sukobi u borbi za ugarski prijesto direktno su se odrazili na prilike u Bosni:

11. IX 1382. godine umro je ugarski kralj Ludovik I. Smrt kralja Ludovika I označava početak borbe za ugarsku krunu, jer iza sebe nije ostavio muško potomstvo. U braku sa bosanskom princezom, a ugarskom kraljicom, Elizabetom, kćerkom bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, imao je dvoje djece. Po godinama stariju Mariju (1382-1385., 1386-95.), vjerenicu češkog kralja Sigismunda Luksemburškog, i mlađu Hedvigu. U Marijino ime vladavinu državom preuzela je njena prevrtljiva i častohlepna majka Elizabeta. Većina velikaša u zemlji bila je nezadovoljna Marijinom vjeridbom sa Sigismundom, niti je željela Sigismunda za kralja. Još veće nezadovoljstvo izazivali su samovoljni postupci kraljice Elizabete i njenih miljenika, koji su vodili u otvorenu pobunu. Da bi nekako očuvali državno jedinstvo i smirili duhove u zemlji, okupili su se sredinom maja 1385. godine krupni velikaši Hrvatske i Ugarske u Požegi, gdje su nagovorili kraljicu Mariju da razvrgne vjeridbu sa Sigismundom i uda se za orleanskog vojvodu Louisa, brata francuskog kralja Charlesa VI. Na takav ishod sukobljenih strana prividno je pristala i kraljica Elizabeta.

Zadovoljni postignutim dogovorom velikaši su odmah izabrali visoko poslanstvo da smjesta otputuje u Francusku i dovede novoga kralja. Saznavši za taj dogovor odlučio je Sigismund silom oružja izboriti pravo na prijestolje. Da bi osujetio njegove planove i neposredno utjecao na dalji razvoj događaja u zemlji, otputovao je tad zagrebački bisup Pavao Horvat u Napulj i nagovorio Karla II, nekadašnjeg hrvatskog hercega (1365-1376.) i rođaka kralja Ludovika I, da preuzme prijestolje. 31. XII 1385. godine se Karlo II (1385-1386.) u Stolnom Biogradu (Szekesfehervar) okrunio za kralja.

Silno povrijeđena i posve potisnuta u stranu, kraljica Elizabeta nikako se nije mirila takvim razvojem događaja, već je snovala kako da ukloni kralja Karla II sa prijestolja. I ne sluteći šta se zapravo na dvoru u potaji sprema, čim su velikaši predvođeni braćom Horvat i vranskim priorom Ivanom Paližnom doznali da je 24. II 1386. godine na poticaj kraljice Elizabete Karlo II ubijen, odmah su pograbili oružje i silom zavladali Požeškom, Vukovskom i Srijemskom županijom i Mačvanskom banovinom.

25. jula, blizu Gorjana, Ivan Paližna i braća Horvat napali su kraljevsko poslanstvo, u kojem su bili sasječeni palatin Nikola Gorjanski, ubojica kralja Karla Dračkog, Blaž Forgač i brojni drugi velikaši i članovi dvorske pratnje. Bijegom su se spasili jedino Ivan Morović i Nikola Gorjanski-Mlađi. Kraljice Elizabeta i Marija i nekolicina krupnih velikaša, među kojima slavonski podban Martin Ders i mačvanski ban Stjepan Korog, pali su u ruke svojih protivnika. Ivan Paližna i braća Horvat odveli su, zajedno s ostalim zarobljenicima, Stjepana Koroga u Počitelj u Lici, a kraljicu Elizabetu i Mariju u Novigrad kod Zadra.

Poslije bitke kod Gorjana cijela Hrvatska, veći dio Slavonije i Mačvanska banovina priznavale su vlast Ivaniša i Ladislava Horvata. Smrt palatina Nikole Gorjanskog, zarobljavanje kraljica i najmoćnijih velikaša, izazvali su opći metež i rasulo u zemlji, pa je kralj Sigismund požurio u Ugarsku i u ime svoje zarobljene supruge preuzeo vladanje državom. Potkraj iste godine stigao je on s vojskom u sjeverozapadni dio Slavonije da bi što bliže bio ratnom poprištu. Njegova pojava u Slavoniji izazvala je pobunjene velikaše na još žešći i tvrdokorniji otpor, tako da su prvih dana januara 1387. godine predali kraljicu Elizabetu krvniku. Čim je Sigismund doznao za Elizabetinu nasilnu smrt, smjesta se povukao preko Drave, strahujući da bi razjareni velikaši mogli predati krvniku i njegovu suprugu Mariju.

Do polovine 1386. godine je bosanski kralj Tvrtko I nominalno pružao podršku kraljici-majci Elizabeti (Kotromanić) i kraljici Mariji, kao i svom prijatelju i kumu, palatinu Nikoli Gorjanskom. Ali, nakon poraza kraljevske stranke kod Gorjana bosanski vladar je otvoreno pružio podršku pobunjenicima predvođenim braćom Horvat.

Uz podršku bosanskog kralja Tvrtka I i velikog vojvode Hrvoja utjecaj Ivana Paližne i nekadašnjeg bana Ivaniša Horvata na prilike južno od Save do Jadranskog mora još uvijek je bio vrlo jak, iako su Hrvatska i Dalmacija priznavale vlast kralja Sigismunda (1387-1437.) i kraljice Marije. Zapravo, kraljevska je vlast na tom prostoru ovisila o vojnoj moći i rasporedu snaga, jer su pojedini velikaški rodovi ostali i dalje nepomirljivi kraljevi protivnici.

Ekspanzija Bosne…

U svakom slučaju, unutrašnje sukobe u Ugarskom kraljevstvu mudro je iskoristio kralj Tvrtko I.  On je nastojao vratiti u granice Bosanskog kraljevstva sve one teritorije koje su oduzete za vrijeme Ludovika I. Tako je 1380. godine vratio Duvno, Kupres, Glamoč i Livno(?), a dvije godine kasnije ovladao je zapadnim Humom sa trgom Drijeva na Neretvi.

1385. godine je u okvire Bosanskog kraljevstva došao grad Kotor. S obzirom da je kralj Tvrtko I otvoreno pomagao pobunjenike protiv Sigismunda, braća Horvat su svoje utočište pronašli na bosanskoj zemlji, gdje su podigli grad Dobor u Usori. Navedene događaje do smrti kralja Tvrtka I, opisao je i neponovljivi Bokan:

”U dinastičkim borbama između ugarskog kralja Sigismunda i napuljskog kralja Ladislava, braća Hrvoje i Vuk Vukčić Hrvatinić su stali na stranu napuljskog dvora pa ih kralj Ladislav proglasi banovima hrvatsko-dalmatinskim. Tom prilikom treći brat Hrvoja i Vuka Dragiša Vukčić dobije na dar dva sela: Sridu u sanskoj župi i Zabić kod Ključa. U to vrijeme kralja Stjepana Tvrtka, koji je umro 1391. godine , naslijedio je njegov sin kralj Stjepan Dabiša, koji je već početkom 1392. godine prvi put sukobio se sa Turcima kada su provalili u Bosnu. U boju koji je vođen između Glasinca i Drine naročito se istakao vojvoda Hrvoje Vukčić.” (B. J. Bokan, n. d., str. 45)

Bokan, ipak, pogrešno misli kako je Stjepan Dabiša Tvrtkov sin i ne kaže da je knez Vukac Hrvatinić imao sedmero djece, četiri sina i tri kćerke. Unutrašnje borbe za krunu u Ugarskom kraljevstvu, najspretnije su iskoristili vojvoda Hrvoje i njegova braća. 1385. godine je grad Greben osvojio vojvoda Vuk Vukčić. 1387. godine je bosansku vojsku, prilikom osvajanja Zagreba, predvodio veliki vojvoda Hrvoje. Gradovi Omiš i Klis priznali su vlast kralja Tvrtka I. Pred kraj 1388. godine, u Knin je došao veliki vojvoda Hrvoje sa bratom Voislavom kako bi pozvali dalmatinske gradove na predaju. 1390. godine su pod vlast kralja Tvrtka I došli: Split, Šibenik, Trogir, Brač i Hvar. Tako su bosanske državne granice doprle do rijeke Zrmanje i Karinskog zaljeva.

Veliki vojvoda Hrvoje i njegova braća su 1390. godine zastupali novog pretedenta na ugarski prijesto- Ladislava Napuljskog, sina ubijenog kralja Karla II. On je ih obilato darivao. Braća Hrvoje i Vuk su 17. VII 1391. godine imenovani za banove Hrvatske i Dalmacije, dok je za svoje zasluge brat im Dragiša isti dan dobio posjede: selo Sridu „in prouincia Saue“ i selo Žabić „in pertinentiis castri Kluz“.

Zašto Bokan ignorira nekoliko važnih historijskih događaja u periodu moćne Bosne?

”Pri kraju Tvrtkove vladavine, na istočnim granicama Bosne već se pojavljuju Turci-Osmanlije, koji polahko iz Edirna (Jedrene), gdje su uspostavili svoje središte za dalje prodore na Balkan, upadaju i u samu Bosnu. Prva provala Turaka-Osmanlija u Bosnu uknjižena je u jesen 1386. godine. Tada je jedan njihov manji odred uspio prodrijeti sve do doline Neretve, gdje ih je zaustavio Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković. Dvije godine kasnije upali su ponovo u Bosnu, sa nešto jačim snagama, pod komandom nekog Šahin-paše. Tom prilikom, isti Tvrtkov vojvoda, Vlatko Vuković, sačekao ih je i kod Bileće porazio 27. VIII 1388. godine. Nakon tih epizodnih pohoda i neuspjeha, sultan Murat I odlučio je da poduzme širu akciju protiv Srbije, a zatim i u Bosni. Do odlučujuće bitke došlo je 28. VI 1389. na Kosovu, gdje je vojvoda Vlatko Vuković predvodio bosansku pomoćnu vojsku, čime je Tvrtko pokazao da srpsku krunu ne nosi samo formalno. Tvrtko je u pismima Trogiru i Firenci, avgusta 1389, Kosovsku bitku opisao i predstavio kao svoju pobjedu, utoliko prije što se bosanski odred pod komandom vojvode Vlatka Vukovića vratio sa Kosova vratio bez većih gubitaka.”  (M. Imamović,”Historija Bošnjaka”, str. 63-64)

”Bosanska vojska je sa svojim vitezovima u doba kralja Tvrtka I stekla takvu slavu a i ugled da je bila cijenjena u cijeloj Evropi. S obzirom na njenu moć bez nje nije mogao proći ni najkrupniji događaj koji se veže za srpsku povijest,a to je Kosovski boj. Tvrtko je morao u njemu učestvovati iz više razloga. Prvo, knez Lazar ga je pozvao da mu pruži „bratsku“ pomoć. Drugo, Tvrtko je de jure bio gospodar Srbije, to jest njen zakoniti kralj, pa je po toj osnovi morao braniti „svoje“ teritorije. Treće, kao mudar državnik znao je, ako padne Srbija, iza nje je na redu Bosna, i četvrto, kao vladar najmoćnije balkanske države nije mogao dopustiti da se bez njega dešavaju tako krupne stvari uz njegove granice. Sa hrvatskog bojišta povukao je dio vojske i uputio je na Kosovo. Povjerio ju je svom najiskusnijem vojskovođi, vojvodi Vlatku Vukoviću, koji s Turcima odranije imao veliko bojno iskustvo. Prema ugledu, snazi i brojnosti bosanske vojske, Lazar joj je povjerio najosjetljivije mjesto u bojnom poretku-lijevo krilo. Ono što se tada desilo, povijesti je znano. Od čitave vojske jedino su Bosanci na svome krilu izvojevali sjajnu pobjedu. Bosanski vojvoda je odmah sa bojnog polja tu radosnu vijest svome kralju a ovaj ju je dalje proslijedio u Evropu. Pokazalo se, međutim, da bosanska vojska ipak nije mogla sama riješiti bitku, i Kosovo je u crno zavilo Srbiju.” (E. Imamović,”Historija bosanske vojske”, str. 42-43)

Nažalost, na vrhuncu svoje političke moći i u trenucima najveće ekspanzije države Bosne, u martu 1391. godine, umro je prvi bosanski kralj Tvrtko I. Njegovom smrću ubrzan je proces razvoja feudalnih odnosa koji su vodili u pravcu osamostaljivanja najmoćnijih bosanskih velikaša. Prvi takav velmoža bio je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, pravi gospodar „regulus Bosnensis“, kakvim ga označavaju isprave. Kralja Tvrtka I je na bosanskom prijestolu naslijedio Stjepan Dabiša (1391-1395.)

Nastavak u redovnom terminu: petak 20h…