Bio sam jako mali kada se mama razboljela. Tada, kao dječak koji nije imao ništa više od osmijeha na licu i toliko puno zločestih ideja u svojoj glavi, nisam znao da je mama udaljena tako daleko u zagasitim sobama neke stare bolnice umirala jer niko nije znao šta joj je.
Tata je uvijek pokušavao da bude uz nju, tako da kada je god mogao bio bi kod nje. U dobru i u zlu, zar ne? Ne sjećam se puno, bio sam jako mali, ali se sjećam jedne stvari, sjećam se njih, golubova. Tako slobodni u okruženju bolnice. Toliko mnogo njih na plavom kanvasu. A ja, ja bih ostao kući i ljudi koji su se brinuli o meni najviše su bili moja porodica.
Od tada, kao neko ko još uvijek nije znao šta se dešava u potpunosti, mislim da je jedna stvar ostala duboko zarezana u meni. Značaj porodice. Mogu se nazvati sretnim jer imam tako divnu, veliku i humanu porodicu. Lijepo je znati da imaš oslonac na bilo kom putu, nekog da te drži da ne padneš s litice. I od njih sam naučio voljeti. Jedna od najljepših emocija koju sam naučio od svoje porodice jeste ljubav.
U teškim momentima kao što su ovi, osoba nauči da je pogrešno trošiti vrijeme na bilo šta drugo osim ljubavi. Nažalost, ponekad su nam ti teški i tužni trenutci putokaz za to, ali ni najmanje ne treba zanemariti njihovu značajnost. Mislim da ako mrzite, onda doista ne razumijete koliko je život prelijep i očaravajući. Kada mrzite, stavite oko sebe jednu ogradu, tako bodljikavu da vam mogu prići samo one osobe koje vi pustite unutra. I samo tako, uskratili ste sebi mogućnost da upoznate nekog ko vidi život na drugačiji način od vas, a nema ništa ljepše nego biti u prisustvu te osobe.
Naučio sam od svoje porodice, ali mislim da sam naučio najviše od sebe, koliko god to čudno zvučalo da jednostavno volim i da budem osoba koja nema ogradu oko sebe.
Život je previše kratak da bih ga trošio na mržnju. Nečija boja kože ne odlučuje da li je ta osoba dobra ili loša, imaš drugačiju boju kože od mene, to je prelijepo. Neko ne vjeruje da postoji neka viša sila ili Bog i odlučuje da živi život u trenutku vjerujući da je ovo sadnjegovo sve. To te ne čini pogrešnim, to je prelijepo. Neko vjeruje da postoji Bog, spreman je da se otvori i pokloni nekom drugom na toliko divnih načina, a to je prelijepo. Kao neko ko živi u okruženju gdje su ljudi puni predrasuda prema drugim ljudima, zato što još uvijek odlučuju da žive dvadeset godina u prošlosti, ja nikada ne želim biti ona osoba koja će nekog da osudi i uperi prst prema nekom. Ponekad neke stvari ne možete zaboraviti, ali možete oprostiti. To vam neće promijeniti prošlost, ali vam hoće promijeniti vašu budućnost. A ovdje smo svi na posuđenom vremenu od budućnosti. Neko, negdje, poklanja svoje srce osobi koju voli, muškarcu, ženi, nekom ko ima dvadeset godina, nekom ko ima osamdeset godina. Koga voliš, kako voliš i zašto nije nešto što dolazi s oznakom pokvareno, štaviše, prelijepo je. Samo zato što voliš na drugačiji način, to te ne čini pogrešnim, ni sam ne znaš koliko je lijep pogled.
I dok neki ljudi pokušavaju da pronađu pogrešno u ovim ljudima, ja vidim osobe koje imaju najljepše osmijehe. Na kraju dana, koju god riječ vi stavili kao njihov prvi opis, ima jedna riječ koja ostaje, koja je zajednička svima. Osoba. Mislim da treba više da prihvatimo osobe kako bi postali ljudi zajedno.
21 godinu kasnije, toliko toga se desilo. Mali dječak više nema one ideje u glavi, još uvijek ima osmijeh na licu jer naučio je negdje na trotoarima života da je to najljepše što može imati i pokloniti nekom drugom. Sretan je što ima prijatelje, osobe koje ga čine sretnim i sa kojima se osjeća udobno, kao da leti. Još uvijek grli jako članove svoje porodice jer zna koliko su oni bitni, zna koliko ih voli. I on je upravo otvorio vrata kuhinje, sjeo je na stolicu, pustio laganu glazbu i gledao kako njegova mama pravi tortu broj dvadeset jedan. Nasmijao se od uha do uha, ustao sa stolice i utisnuo jedan veliki poljubac na crveni obraz žene koja je bila umazana čokoladom. O kako je lijepo biti živ.
S ljubavlju i još više ljubavi…
KOMENTARI