Bosanka u Africi: Kako je živjeti na Madagaskaru i u Zimbabveu

Nije mogla ni sanjati da će sa suprugom, Belgijancem porijeklom iz Konga, i dvoje djece, živjeti u Africi gdje danas upoznaje tamošnju kulturu i običaje.

Ramajana (40) je rođena u Kaknju gdje je živjela do početka rata.

– Kad je rat počeo imala sam deset godina i tada sam s porodicom otišla u Njemačku u izbjeglištvo. Njemačka je jako utjecala na moj lični razvoj, budući da sam tamo živjela u tinejdžerskim godinama kada se formirate kao ličnost. Poslije rata sam se vratila u Bosnu, da bih se sa 18 godina iz Kaknja preselila u Sarajevo, gdje sam otišla studirati i raditi. Najveći dio svog života u jednom komadu sam provela u Sarajevu gdje sam živjela 14 godina. Mnogo godina kasnije sam napustila posao u banci, otkazala stan i s dva kofera otišla u Ameriku gdje sam planirala ostati – ispričala je Mabita.

Međutim, iz ličnih razloga se vratila u BiH gdje je opet morala početi od nule. U tom periodu je upoznala muža, koji je tada radio u Sarajevu.

Život na Madagaskaru

– Moj muž je Belgijanac, porijeklom iz Konga, s kojim imam dvoje djece. Iz Sarajeva smo se odselili u Belgiju, nakon Belgije u Crnu Goru, nakon Crne Gore na Madagaskar i nakon Madagaskara u Zimbabve, gdje sada živimo. Od svih zemalja naša baza je u Belgiji, gdje odlazimo jednom godišnje, a čiji sam državljanin i ja postala u međuvremenu – kazala je Mabita.

Na Madagaskar su došli živjeti zahvaljujući poslu njenog muža koji je diplomata, tako da je zbog prirode profesije sasvim normalno da se svakih par godina sele iz jedne u drugu zemlju.

– Madagaskar je bila samo jedna od zemalja koja je bila na našoj listi zemalja gdje je bila otvorena pozicija za posao mog muža. Madagaskar nam čak i nije bio prvi izbor, ali smo na kraju dobili baš njega. Tamo smo stigli 2019. i ostali smo ukupno tri godine – istakla je Mabita.

Doživjela najbolje i najgore u životu

Kako je kazala, Madagaskar je najposebnija zemlja u kojoj je ikada bila i uvijek će imati posebno mjesto u njenom srcu.

– Teško je riječima opisati život na Madagaskaru. To je zemlja koju treba doživjeti da bi je mogli shvatiti. Madagaskar se najbolje može opisati kao zemlja velikih kontrasta. Zemlja u kojoj nema nikakve sredine. Kao što sam rekla, došli smo tu zbog posla mog muža. Kao supruga diplomate nisam imala pravo da radim na Madagaskaru. Budući da sam došla sa dvoje male djece u zemlju u kojoj sam bukvalno morala učiti kako se živi, nije mi nedostajalo zanimacije.

Tri mjeseca smo ‘kampovali’ u praznoj kući dok nam kontejner sa stvarima i autom nije stigao iz Evrope. Onda smo tri mjeseca otpakivali stotine kartona i taman kad smo se smjestili i počeli živjeti, stigla nam je pandemija COVID-a. Granice su dvije godine bile zatvorene. Sretna sam što smo pandemiju proveli na Madagaskaru, jer je nismo ni osjetili. Bili smo te dvije godine zarobljeni, ali ja kažem, zarobljeni u raju. To nam je stvorilo priliku da putujemo po Madagaskaru puno više nego što bismo to uradili da su granice bile otvorene – ispričala je Mabita.

Od početne depresije i šoka na Madagaskaru, doživjela je totalni obrat.

– Toliko sam zavoljela tu zemlju, toliko sam ljudi upoznala, toliko sam se životnih priča naslušala, toliko sam se prirodnih čuda nagledala, toliko sam mjesta posjetila za koje sam pomislila da nema dalje, toliko sam siromašnih, a sretnih ljudi srela, toliko sam dječijih radosti u najizolovanijim mjestima doživjela, toliko puta sam se dovela do svojih granica tolerancije i iznemoglosti, toliko toga mi je Madagaskar dao da za to riječi ne postoje. Na Madagaskaru sam doživjela najbolje i najgore u životu – kazala je Mabita.

Prema njenim riječima, Madagaskar je zemlja na koju vas niko ne može pripremiti.

– Šta god vam neko rekao o toj zemlji, doživljaj će biti puno jači u svakom smislu. Madagaskar je za mene bio životna škola. Otišla sam sretna i sa suzama u očima. Tri godine sam provela svakodnevno gledajući ekstremno siromaštvo. To je za mene bio najveći izazov sa kojim sam se susrela tamo. Madagaskar je četvrta najsiromašnija zemlja na planeti u kojoj 90 posto ljudi živi u ekstremnom siromaštvu.

To je zemlja koja se nalazi na samom dnu kad je siromaštvo u pitanju. Ali nalazi se na samom vrhu po nestvarnoj ljepoti i raznovrsnosti zemlje, po ljubaznosti, skromnosti i izuzetnoj otpornosti ljudi. Znate, kad pored ceste vidite nasmijane ljude koji se kupaju u prljavoj vodi u kojoj se pere i veš, a vi se vozite po užasnoj cesti i rupama veličine malog bazena, gledate njih i ujedno se divite pejzažima oko vas koji ostavljaju bez daha. To vam je Madagaskar. Naš život na Madagaskaru je bio između surove realnosti i zlatnog kaveza – poručila je Mabita.

Kako je kazala, kad živiš na Madagaskaru ne možeš pobjeći od te surove realnosti, jer tamo si primoran živjeti u središtu siromaštva ma koliko bogat bio.

– Ne postoje kvartovi koji nisu pomiješani sa siromašnim kvartovima. Tamo postoji jedan paralelan svijet za strance i vrlo mali procenat bogataša. U tom svijetu život je fantastičan. Restorani u kojem vas služe u bijelim rukavicama, ekskluzivni luksuzni sportski i lifestyle klubovi na najvišem svjetskom nivou, supermarketi sa svim mogućim internacionalnim proizvodima, od francuske, britanske do američke internacionalne škole…

Kontrast, da veći ne može biti. Nema nikakve sredine. Tako je otprilike izgledao naš život na Madagaskaru, vječito između dvije vatre. Vrhunac luksuza je činjenica da si svako može priuštiti veliki broj ličnog osoblja za kuću, od kućne pomoćnice, kuharice, dadilje, vozača, osoblja za baštu i bazen, šta god poželite. Madagaskar je jedna od onih zemalja gdje ne morate biti bogati da biste si to mogli priuštiti, jer radna snaga je zaista prejeftina.

Jednostavno možete da birate svoj nivo komfora i da živite nerealan život iz snova. Vrlo je važno bar jednom godišnje izaći iz zemlje i vratiti se malo u stvarnost, jer vas taj život u zlatnom kavezu može razmaziti – ispričala je Mabita.

Nakon i dobrih i loših stvari koje je vidjela na Madagaskaru ipak se nije pokajala zbog odluke da tamo živi.

Madagaskar je, kako je kazala, nešto najljepše što joj se dogodilo u životu.

– Ta zemlja me je fascinirala u svakom smislu, tu sam vidjela najviše stvari koje nikada do tada u životu nisam vidjela: od jedinstvene kulture, autentičnog načina života, najgorih cesta na svijetu, najneobičnijeg voća, najčudnijih životinja do spektakularnih prirodnih čuda i veličanstvenih pejzaža. Došla sam kao jedna osoba, a otišla kao druga. Prihvatila sam i pozitivne i negativne strane života i to mi je omogućilo da zavolim tu zemlju i prihvatim je onakvom kakva jeste. Madagaskar me je jako promijenio i naučio mnogo toga. Smatram da me je učinio boljom osobom i zauvijek ću mu biti zahvalna na tome – istakla je Mabita.

Selidba u Zimbabve

Nakon Madagaskara slijedila je selidba u Zimbabve, koji se nalazi u južnom dijelu Afričkog kontinenta, između Viktorijinih slapova, jezera Karibe, rijeke Zambezi na sjeveru i rijeke Limpopo na jugu.

– U Zimbabve smo se preselili iz istog razloga kao i na Madagaskar. Kad je naša misija na Madagaskaru završila bilo je vrijeme da moj muž traži novu poziciju. Zimbabve je bila jedna od dostupnih opcija koju smo na kraju dobili – kazala je Mabita.

Tamo su tri mjeseca, žive u glavnom gradu koji se zove Harare.

– Selidbe ove vrste su jako naporne i dugo živite u fazi tranzicije. Iz kofera živimo već mjesecima i ponovo kampujemo u praznoj kući kao što je bilo i na Madagaskaru, dok čekamo da nam kontejner stigne. I u Zimbabveu, također, nemam pravo da radim kao supruga diplomate. Stoga sam se učlanila u Udruženje supruga diplomata koje se bavi humanitarnim aktivnostima i koje je dobar izvor za stvaranje novih kontakata, što je od velike pomoći kada ste novi u zemlji.

A budući da je u Zimbabveu radna snaga skuplja i da nije moguće imati onaj nivo komfora sa Madagaskara, ovdje sama kuham, vozim i brinem o djeci što mi popunjava svakodnevnicu. Ovdje je život jednostavno mnogo sličniji životu u Evropi – ispričala je Mabita.

Na Madagaskaru je pokrenula Instagram profil “Bosnian Girl in Africa” gdje skoro svakodnevno bilježi svoje životne avanture u Africi.

U Zimbabveu svi znaju gdje je Bosna

– Zimbabve je potpuno drugačiji od Madagaskara. Zimbabve me je oduševio od prvog dana. Život je potpuno normalan, više sliči životu u Evropi ili Americi, nego u Africi. Čak štaviše, ima više sličnosti s načinom života u Americi nego u Evropi. Ovdje ne živimo u zlatnom kavezu, niti živimo među ekstremima i kontrastima. Živimo jedan normalan i lijep život. Grad je čist i jako lijep, s puno zelenila i parkova, a centar je pun nebodera i zaista podsjeća na američke gradove. Sigurno je i može se šetati ulicama. Ima i onih haotičnih kvartova, ali oni su skriveni i teško ćete ih pronaći – opisala je Mabita prve utiske života u Zimbabveu.

To je, kako je kazala, zemlja velikih farmi i poljoprivrede i većina ljudi ovdje je nekako povezana s tim.

– Ljudi su dosta opušteni, vole roštiljati i sav im se život odvija vani i u prirodi. Takvi su im i restorani, svi su na otvorenom u prirodi i više izgledaju kao egzotične bašte privatnih kuća nego restorani. Ono što me je oduševilo u Zimbabveu je koliko su ljudi obrazovani, pismeni i kulturni. Nebitno s kim razgovarate, s čistačicom, konobarom, prodavačem ili visoko obrazovanim ljudima, svi su jako pismeni.

Zimbabve je inače jedna od najpismenijih zemalja u Africi i to se zaista da primjetiti. U Zimbabveu konačno ne moram objašnjavati gdje je Bosna, jer to ovdje i čovjek na kasi u običnom supermarketu zna. Usluge u glavnom gradu su na veoma visokom nivou i često su bolje nego u Evropi, počevši od restorana, majstora, doktora, frizera, svega. Sve je vrlo uređeno i organizovano, ako kasnite na termin zovu vas nakon tri minute da pitaju gdje ste – istakla je Mabita.

Najveći izazov života u Zimbabveu za njih više nije siromaštvo kao na Madagaskaru, nego novac.

– Zimbabve je poznat po hiperinflaciji koja je čak nadmašila i Jugoslaviju s vrtoglavih 89,7 trilijardi procenata koliko je iznosila na vrhuncu 2008. godine. I danas dan Zimbabve ima najveću stopu inflacije na svijetu koja trenutno iznosi 280 posto. U svakodnevnom životu se to odražava tako da je, prvo, sve užasno skupo, drugo, da imaju veliki problem s valutom, i treće, da većinu stvari nabavljamo iz susjedne Južne Afrike – kazala je Mabita.

Trenutno su dvije valute zvanične, to su američki dolar i RTGS dolar (Zimbabveanski dolar) koji je ustvari virtuelna valuta koja nije prihvaćena nigdje izvan zemlje. Osim ove dvije valute, većina radnji prihvata i razne druge kao što su južnoafrički rand, bocvanska pula, euro ili druge valute.

– Postoji paralelno crno tržište dolara koje stvara velike smetnje na tržištu, pa se tako zvanični kurs i kurs dolara na crnom tržištu razlikuju. U svakom slučaju, veoma je komplikovano ići u kupovinu u Zimbabveu. Svaku kupovinu morate planirati unaprijed, jer morate znati u kojoj radnji je bolje platiti kojim sredstvom, inače se cijena može jako razlikovati za istu stvar.

Također, postoje nestašice dolara u zemlji, tako da ne možete otići na bankomat i podići novac kad želite i koliko želite. Zna se desiti da i lokalnog dolara nema po nekoliko dana. Internacionalne kartice su prihvaćene na rijetkim mjestima, ja ih do sada nisam ovdje koristila – pojasnila je Mabita.

Kako je kazala, iz tog problema s valutom proizilaze razni drugi problemi i izazovi. Naime, prema njenim riječima, rijetko ćete tamo sklopiti mjesečni ugovor za usluge pa tako nemaju mjesečni račun za struju nego struju dopunjavaju kao kredit za mobitel.

– Isto tako, nemamo mjesečni ugovor za mobitel, nego moramo koristiti prepaid htjeli to ili ne. Internet je mnogo lošiji nego na Madagaskaru. I s vodom imamo poteškoća. Nemamo gradsku vodu, nego koristimo podzemnu vodu iz bušotine koja nam je, također, skoro presušila. Inače, Harare je grad koji je skoro presušio i ima veliki problem s vodom. Tako da je naše krajnje rješenje da nam se voda isporučuje kamionom. Međutim, Zimbabve je takva zemlja da kada savladate te logističke probleme, možete da uživate u prelijepom životu koji ova zemlja bez dileme nudi – ispričala je Mabita.

Sunčani grad

Poručila je da je Zimbabve fantastična zemlja za život.

– Generalno, u svim zemljama južne Afrike, kao što su Južnoafrička Republika, Namibija, Zimbabve, Zambija, Bocvana i slično, živi se slično kao i u Evropi. Naravno, Južnoafrička Republika je najjača država i nazivaju je ‘Evropom Afrike’, ali taj način života se prelio i na Zimbabve gdje se također živi približno kao i u Evropi, ako zanemarimo one logističke probleme.

Zemlja je dosta razvijena, iako je dugo u ekonomskoj krizi, ali i dalje je nivo standarda viši nego u većini afričkih zemalja. Ovdje postoje prava rezidencijalna naselja, jako su uređena, kuće su u kolonijalnom stilu i svaka ima ogromnu baštu i bazen. Gužve u saobraćaju su nepostojeći pojam ovdje. Vrijeme je jako ugodno i sunčano tokom cijele godine – rekla je Mabita.

Harare čak nosi naziv “The sunshine city” (sunčani grad).

– Sve je jako prostrano, nekako imate osjećate da nije previše naseljena zemlja i da ima jako puno mjesta na sve strane. Ono što je također fascinantno je koliko toga možete vidjeti u samoj blizini glavnog grada. Na petnaest minuta vožnje već možete vidjeti divlje životinje unutar rezervata, i na safari možete ići jako blizu i vratiti se isti dan kući. U mom okruženju ima raznih ljudi. Tu su ekspatrijate kao što sam i ja, koji rade u ambasadama ili međunarodnim organizacijama ili u firmama – kazala je Mabita.

Kako je kazala, Zimbabveance čine i crnci i bijelci.

– U početku vas to može malo i zbuniti, jer nije toliko uobičajeno. Tako sam ja u početku svakog bijelca pitala odakle je, a za odgovor bih svaki put dobivala iz Zimbabvea. Ti bijelci su britanskog porijekla, ali su ovdje rođeni generacijama i velike su patriote i ponosni što su Zimbabveanci. Oni su najčešće vlasnici velikih farmi, nekretnina ili se bave drugim biznisima. Također sam stekla i prijatelje iz crne lokalne populacije koji su iznimno obrazovani i bave se malim biznisima tipa pekare, prodajom auta, transportne kompanije, profesori ili rade isto u međunarodnim organizacijama.

Za razliku od Madagaskara, ovdje je na primjer mnogo teže sresti veoma bogate lokalne ljude. U Zimbabveu se crnci i bijelci ne miješaju. Ne djeluju kao da se mrze, ali žive skroz odvojene živote. Budući da smo moj muž i ja miješani par, vrlo smo upadni i ljudi nas uvijek gledaju – ispričala je Mabita.

Tu je srela i ljude iz bivše Jugoslavije.

– Iznenadili biste se kad biste vidjeli kolika je zajednica s našeg govornog područja u Zimbabveu i Zambiji. Posebno ima puno ljudi iz Srbije, a ima čak i Bosanaca. Većina ih živi ovdje preko 30 godina, mnogo je doktora, naprimjer, i kažu da se nikad ne bi vratili na Balkan – izjavila je Mabita.

Zimbabve je sedma po redu zemlja u kojoj žive.

– Da sam ostala živjeti u Kaknju gdje sam rođena, propustila bih mnogo toga i definitivno ne bih bila ista osoba koja sam danas. Smatram da je najveće bogatstvo koje sam stekla u životu životno iskustvo i poznanstva koja sam stekla živeći u raznim zemljama svijeta, ali i iskustva koja sam stekla kroz putovanja širom svijeta. To je životna škola koja ima neprocjenjivu vrijednost.

Znam da nisu svi stvoreni za ovakav način života i mogu razumjeti da ljudi ne žele da se sele u neku drugu državu. Njima bih od srca preporučila da što više putuju. Putovanja nas uče mnogo toga, na primjer, da brišemo predrasude, postajemo tolerantniji i imamo više poštovanja prema drugim kulturama, rasama i vjerama – poručila je Mabita.

Nije mogla ni zamisliti da će živjeti u ove dvije egzotične zemlje.

– Nikad ni sanjala nisam da ću živjeti u ovim egzotičnim zemljama. Mogla sam zamisliti još neku zemlju u Evropi, ali Afriku nikako – pojasnila je Mabita.

Stekla je puno prijatelja

Ljudi su je jako dobro prihvatili u obje zemlje, stekla je puno prijatelja na Madagaskaru, što stranaca što lokalaca, a i u Zimbabveu je već upoznala jako puno ljudi.

– Na Madagaskaru su ljudi ipak malo specifičniji, tradicionalniji su i zatvoreniji. U Zimbabveu su ljudi otvoreniji i komunikativniji te je vrlo lako ući u razgovor i sa slučajnim prolaznicima”, poručila je Mabita.

Navikla se i na različite kulture, tradicije, hranu i običaje.

– Kako kažu, živ se čovjek na sve navikne. Ne odmah, ali nakon nekog vremena. Na većinu stvari sam se navikla nakon pet do šest mjeseci, ali potrebna je oko godina dana da se opustiš i počneš uživati. Na Madagaskaru se nikad u potpunosti nisam navikla na siromaštvo i kontraste, također, njihova kultura je veoma specifična, dok sam se u Zimbabveu jedino morala naviknuti na logističke izazove, ali sam imala osjećaj da sam se od prvog dana integrisala – istakla je Mabita.

Što se hrane tiče, voli probati tradicionalna jela.

– Na Madagaskaru se jela kasava, koju ne volim previše. Inače, uz sve se tamo servira riža, Malgaši jedu rižu u ogromnim količinama. Od mesa se najviše jede zebu, to je lokalno govedo i meso je dosta žilavije od kravljeg. Kravljeg mesa nema da se kupi. Osim toga, na Madagaskaru je dosta zastupljena francuska i internacionalna kuhinja, tako da u suštini više jedete evropska nego lokalna jela. U Zimbabveu se najviše jede ‘sadza’.

Najpoznatija je bijela sadza koja se pravi od bijelog kukurznog brašna, kuha se tako da se na kraju dobije gusta masa. To se jede uz gulaš, grah i lokalno zelje. Sadza je ljepljiva i jede se rukama. Budući da je Zimbabve zemlja farmi, meso je vrhunskog kvaliteta. Međutim, nećete kvalitetno meso lako naći u supermarketima, nego morate kupovati direktno od farmera. Zimbabveanci su također zadržali dosta Britanskih običaja, tipa vrijeme čaja u 10 sati ujutro, za doručak jedu kašu (porridge) i u sve stavljaju kikiriki puter – ispričala je Mabita.

U Zimbabveu će biti tri do četiri godine, a poslije toga će se vjerovatno vratiti nazad u Brisel, gdje im je centrala.

– Mene najviše privlače zemlje Južne Amerike, voljela bih živjeti u Brazilu, Peruu ili u Kolumbiji. Ali život je htio da to bude Afrika, a šta će poslije toga biti, vidjet ćemo. Ja sam otvorena za sve, bilo da se vratim u Evropu ili idem dalje, nije mi problem živjeti u bilo kojoj državi ovog svijeta, jer svaka država ima svoje čari – dodala je Mabita.