U Leksikonu jugoslavenskog leksikografskog zavoda, na čijem je čelu kao direktor bio Miroslav Krleža u vrijeme objavljivanja 1974. godine, na stranici 479. piše da je kodeks, latinski codex:
1. najstariji oblik knjige,
2. pravni zbornik,
3. zbornik pravila o ponašanju, postupcima i sl.
Slični su prevodi i objašnjenja u desetak različitih strukovnih i leksikoloških priručnika i rječnika. Najčešća i najsažetija definicija kodeks definira pravilnikom, skupom načela o profesionalnom ponašanju. Uvijek se povijesno, i etika i estetika pisanja naslanjala na prokurative, kakva – takva pravila i javne sudove. Sud o etici nekog djela, zapisa i javne riječi društveni je sud. Izvan društva nema etike jer nema objekta ni svrhe kome bi poruka (javna riječ) bila upućena. Diktata etike izvan društvenih okolnosti ni nema. Svako normiranje i nametanje pravila u novinarstvu izaziva svojevrsni otpor i rezervu novinarskih djelatnika. S pravom, svako discipliniranje u ponašanju i postupcima, bez obzira od koga dolazili (vlasti, političke elite, države) i bez obzira na što se odnosili, u konačnici je narušavanje ljudskih prava i sloboda. Etično novinarstvo je samo ono koje je potpuno slobodno, neovisno i profesionalno. I takvo nesputano novinarstvo ima svoja pravila. Pravila i zakoni čine naše vrijednosti. Kad to sve nemate, recimo, iz aspekta države ne možete aplicirati za članstvo u EU. Međutim, kad nemate pravila i vrijednosti, riskirate i neizvjesnost i nesigurnost članova društva. Svaka moć, ili nadmoć nad pravilima riskira anarhiju i samovolju. Uvijek se vrijednosti brže narušavaju nego što se grade. Uništavanje vrijednosti jednog društva počinje ograničavanjem javne riječi i slobodne kritike. Dežurni čuvari i savjest jednog društva, pogotovo onog demokratskog, su novinari. Slijedom percepcije i stava o vlastitom položaju u jednom društvu i nesumnjive odgovornosti, novinari su sami u većini demokratskih država donijeli pravila i etičke principe vlastite struke. Nažalost, niko ih više od samih novinara ni ne krši. Javna kritika i sloboda protoka informacija u društvenom (javnom) životu od najveće je koristi svakom društvu. Voltaire je upozoravao da ono društvo u kome nema kritike neminovno odumire, nestaje… Međutim, i kritika članova društva bez argumenata najbrži je put degradacije riječi i samog jezika, u konačnici i društva. Pogrešna je teza kako su razvijena društva lišena ograničenja javne kritike i manipulacije javnošću. Upravo suprotno, ekonomski i tehnološki razvijena društva to samo rade na efikasniji i diskretniji način. Dominacija političkih stavova i ideoloških poruka oduzela je medijima načelo istinitosti i informativnosti. Nažalost, i jedan broj novinara je podredio političko – poduzetničkim i mafijaškim interesima. Pristajući da budu u službi jeftinije eliminacije političke konkurencije, bez ikakvih etičkih principa i rušeći vlastite kodekse, u društvo uvode opasne i štetne mehanizme političke borbe. U pravu je ugledni novinar iz susjedstva Denis Latin kad tvrdi, objašnjavajući poziciju novinara, da su novinari danas sve “manje ovisni o politici nego ranije, a sve više ovise o krupnom kapitalu koji ih financira”.
„JA I NAROD“
Istina, kao temeljni ideal novinarske profesije, potpuno je podređena dnevno – političkim interesima vlasnika medija i “servisno” (FTV) čvrstorukaškim političkim upravnicima. Prema Goebbelsu: “Istina je ono što je u službi njemačkog naroda i Firera”. I “marljivi” Staljin, kaže: “Istina je samo ono što je u službi partije i naroda”. Prema filofašističkim barbarijama i brbljarijama Fahrudina Radončića u intervjuima sa samim sobom, i on se najčešće poziva na istinu i narod. Sve u ime “Ja i naroda”… A stvarnost njegove “istine” jeste da ona samo služi njemu i njegovoj porodici i interesnim prijateljima. Radončić je otišao i korak dalje ispred ovih planetarnih fašista originalnom demagoškom floskulom o „ugovoru sa narodom“. Neka za početak ispuni obaveze iz „ugovora“ sa otpuštenim radnicima Avaza koji mi pišu misleći kako sam ja nekakav autoritet u rješavanju njihovih prava iz radnog odnosa. Cinizmom i hipokrizijom patološkog lažova od rođenja Radončić i Avaz uporno šire dogmu o neutralnom novinarstvu. Introspektivni pogled i površnija valorizacija dnevnih listova i “sedmičnika” bivše države, od osamdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća, potvrđuje da nije postojao štampani medij koji je u tolikoj mjeri kršio etičke principe u novinarstvu kao Avaz. Član 2. Kodeksa za štampu i stav 4. Kodeksa časti BH novinara, obavezuje novinare da su “obavezni iznositi istinu”. A samo protiv autora ovog zapisa su uspjeli objaviti preko tristo materijalno dokazivih neistina. Član 5. stav 4. Kodeksa za štampu, preciziraju obavezu “ispravke informacije za koju se utvrdi da je netačna”. U preko dvjesto slučajeva autorovih ispravki to nažalost nije bilo moguće, ni uz okolnosti posredovanja “Vijeća za štampu”. Sve države članice Vijeća Evrope su morale u nacionalnom zakonodavstvu i praksi priznati “pravo na ispravku ili odgovor ili mogućnost ulaganja žalbe pred Vijećem za štampu”, kao što predviđa Rezolucija komiteta ministara 74 stav 26., donešena na sastanku Komiteta ministara u julu 2003. godine. Bosna i Hercegovina je kao članica Vijeća priznala i utvrdila način zaštite ovog prava, ali se u Avazu ne primjenjuje. I nažalost, to je jedini štampani medij u široj regiji Balkana koji ovo pravo ne promovira. Mediji u demokratskoj Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, u potpunosti ovo pravo svojih građana podržavaju. Jedini to pravo ne konzumiraju Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i stanovnici Sjeverne Koreje… Kodeks za štampu Bosne i Hercegovine usvojen je od svih Udruženja/ Udruga novinara u BiH na sjednici održanoj 29. aprila 1999. godine. Osim Vijeća za štampu BiH, jednoglasno su ga podržali: Društvo novinara BiH, Udruga hrvatskih novinara u BiH i Udruženje novinara Republike srpske. Na skupštini Udruženja/Udruge “BH novinara”, održane 10.12.2004., sami novinari su jednoglasno usvojili i Kodeks časti BH novinara. Najutjecajniji svjetski mediji svoju reputaciju štite vlastitim kodeksima, kojima obavezuju svoje novinare na poštivanje pravila. Agencija Frans Pres u članu 2. Statuta AFP kaže da novinari ni u kakvim okolnostima ne smiju: “Da potpadnu pod pravnu ili faktičnu vlast bilo koje ideološke, političke ili ekonomske grupacije”. Medijski servis koji izvještava iz svih dijelova svijeta Al Jazeera ima najrigorozniji etički kodeks za svoje novinare, u kome im nalaže:
1. Poštuj novinarske vrijednosti – poštenje, hrabrost, pravičnost, uravnoteženost, nezavisnost, istinoljubivost i raznovrsnost – i ne stavljaj komercijalne ili političke interese iznad profesionalnih.
2. Nastoj da dopreš do istine i objavljuj je u našim izvještajima, programima i vijestima bez ustupaka, tako da nema mjesta sumnji u njenu valjanost i tačnost.
4. Prihvati pravednu i časnu medijsku konkurenciju ne dopuštajući da ona iskvari vaše profesionalne standarde tako da trka za vijestima postane sama sebi cilj.
7. Priznaj grešku kad je napraviš, brzo je ispravi i potrudi se da je ne ponoviš.
Uz Al Jazeerin i etički kodeks novinara New York Timesa jedan je od najsveobuhvatnijih. Stoljeće postojanja i trajanja ove najutjecajnije svjetske novine temelji se na stavu njihovog osnivača Adolfa Oksa da se novinari: “Prema čitaocima, izvorima, oglašivačima i drugima ophodi ravnopravno i otvoreno…” U poglavlju Novinari kao savjetnici, članu 39., decidnije je navedeno da novinari Timesa: “Ne smije da budu savjetnici kandidatima za javne funkcije”. Kod nas u Avazu kompletna redakcija (urednički kolegij) je bio “Izborni stožer” kasapsko – izbornom gubitniku. I to je najveći problem većine naših medija i novinara, koji rušeći etičke standarde vlastite struke, svjesno narušavaju demokratski ambijent našeg društva. Član 9. stav 1. Kodeksa za štampu sugerira “izbjegavanje uplitanja u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti”. Svi članovi porodice autora ove knjige, nažalost i oni što su “preselili”, bili su predmetom javnog tretmana novinara Avaza i nekih drugih medija. Ali, zaista, nije jasno kakve veze ženidba sina i izbor mlade, može remetiti ili “afirmirati interes javnosti”. I stav 16. Kodeksa časti BH novinara potpuno nedvosmisleno ističe da: “Novinar treba štititi čovjekovu intimu … poštivati svačije pravo na privatni i porodični život, dom, zdravlje i prepisku (intersubjektivnu komunikaciju)”. “Pravo na privatnost”, zagarantovano je i članom 8. Evropske povelje o ljudskim pravima. Ovaj član doslovno kaže da: “Svako ima pravo na zaštitu svog privatnog i porodičnog života”… Ovo načelo sugerira da se mora zaštiti identitet osumnjičenih, optuženih, čak i osuđenih u nekom krivičnom postupku jer prenebregavanje ove činjenice ometa kasnije “uključenje date osobe u društvo”.
Nastavak danas u 16:30 h