Da bi se pomoglo bh. logorašima koji su prošli kroz nezamislive torture, potrebno ih je prvenstveno zakonski priznati, jer oni svaki put moraju dokazivati svoju traumu, što ih dodatno retraumatizira – kazala je psihijatrica Fehma Kovač.
U razgovoru za Fenu govorila je o statusu logoraša u društvu, njihovoj kvaliteti života nakon traume, ali i o psihologiji zločinaca koji su počinili gnusna djela tokom agresije na BiH.
Mjesta zatočenja
Prema podacima Saveza logoraša BiH, tokom agresije na BiH oformljeno je 657 mjesta zatočenja. Preživjelo je oko 200.000 civila, a više od 30.000 logoraša je ubijeno ili se vode kao nestali.
– Kada znate da ste prošli torturu i to stalno morate iznova dokazivati, to vas još više traumatizira, a posebno što na kraju ne dobijete satisfakciju kao što je usvajanje zakona o preživjelim žrtvama torture – pojasnila je Kovač.
Ipak, naglasila je, traume kakve su preživjeli bh. logoraši tokom zatočeništva često oplemene ljude, što ih čini iznimnim osobama.
U profesionalnom radu psihijatrica Kovač se prvi put susrela s logorašima kao studentica medicine 1992. godine, tokom prvih razmjena logoraša iz Foče, Kalinovika, a kasnije i Dretelja.
Kaže da su logoraši prošli kroz razne vrste fizičke, psihičke i emocionalne torture, odnosno sve vrste zlostavljanja koje su nabrojane u dosad objavljenoj stručnoj literaturi.
Dodala je da su na nju posebno teške utiske ostavile priče silovanih osoba i zlostavljane djece.
Kovač smatra da je Balkan prostor na kojem se kontinuirano dešavaju konflikti te da je američka psihijatrica Rachel Yahuda u istraživanjima dokazala da je moć traume toliko jaka da utiče i na genetski kod. Kaže da je dobra vijest da su ljudi tokom evolucije postali otporniji ukoliko su njihovi preci doživljavali traume.
– Mi smo fokusirani na zadnji konflikt, ali svijet nije počeo s nama niti će završiti – pojasnila je.
Kovač je navela da logorašima u BiH nisu priznata prava te da čekaju satisfakciju da se kroz zakonodavni okvir definišu kao posebna grupa koja je preživjela torturu.
Također je potcrtala da je logoraše često stid što se tortura nad njima desila te da zbog toga ne pričaju mnogo o tome. To se u psihologiji zove krivica preživjelog.
Nakon rata, kazala je Kovač, logoraši su dosta bili preokupirani osnovnim egzistencijalnim problemima te nisu na vrijeme potražili stručnu pomoć.
– Jer kad ne možete da spavate i kad vam dijete nema šta da jede, vi ćete se sigurno baviti ovim drugim – pojasnila je psihijatrica Kovač.
Logori i torture
Također je naglasila da se u društvu malo govori o logorima i torturi, prvenstveno zbog korektnosti, ali i stida što zajednica nije uspjela zaštititi svoje članove.
– Što su traumatska iskustva teža i što je manje psihosocijalne pomoći, to se manje govori o tome. Vrlo je važno da traumatizirana osoba razgovara sa stručnom osobom o svom iskustvu – pojasnila je.
Negativna strana je, naglasila je, što je preživjelih logoraša svakim danom sve manje.
Iako dugo radi s logorašima, nikada nije čula od nekog klijenta da razmišlja o osveti, ali ipak svi očekuju kažnjavanje krivaca u sudu. Čak, što je ocijenila zanimljivim, mnogi logoraši imaju razumijevanja za zločince.
Govoreći o zločincima, Kovač kaže da takva djela mogu počiniti samo osobe s primarnim poremećajem ličnosti. Naglasila je da sve ljudske postupke pokreću dva principa, a to su nagrada i kazna, što u konačnici, osim genetike, formira ličnost.
– Države znaju putem nagrade i kazne usmjeravati ponašanje svojih građana. Ako je zločinac od djetinjstva poremećena ličnost s lošom genetikom i ako je institucionalno dobio dozvolu i nagradu, a ne kaznu, on će i počiniti tako gnusan zločin – pojasnila je.
Psihijatrica Kovač ističe da je kod takvih osoba teško promijeniti mentalni sklop te da će se teško pokajati i rijetko imati noćne more ili slično.
Objasnila je da verbalno pokajanje ne znači ništa ukoliko nije praćeno djelima, jer se zločinac često pokaje samo da bi dobio manju kaznu.
Spas također vidi u tome da ljudi počnu misliti o zapošljavanju, obrazovanju i kvaliteti svog života.
Pohvalila je izuzetne napore svojih kolega psihijatara koji u svakodnevnom radu od rata do danas, ulažu izuzetne napore da skromnim resursima pomognu preživjelim žrtvama torture.
4 psihijatra na 100.000 stanovnika
– Prema Izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), u BiH su zaposlena četiri psihijatra na 100.000 stanovnika, dok u Srbiji taj broj iznosi sedam, u Sloveniji deset, a u Holandiji 20 psihijatara. Ovi podaci govore o izuzetnim naporima koje naši profesionalci ulažu u svoj rad – zaključila je Kovač.
Advokatica Nedžla Šehić, zastupnica velikog broja logoraša koji su podnijeli tužbe za naknadu nematerijalne štete, kaže da su tužbe podnesene kao odgovor na pasivnost države jer nije poduzela ono što je bila obavezna.
– Te obaveze države temelje se na obavezujućim međunarodnim konvencijama i sastavni su dio Ustava BiH – kazala je.
Također je naglasila da te konvencije obavezuju BiH da izvrši reparacije žrtvama torture, koja podrazumijevaju prije svega privođenje, osudu zločinaca i priznanje žrtve logorašima, a tek onda i sve oblike njihove rehabilitacije, uključujući i materijalnu.
Smatra da su u BiH prestali samo oružani sukobi, a da se još ratuje u svim drugim segmentima, jer su narodi podijeljeni isto kao i 1992. godine, gdje svako brani svoju stranu.
– Samo iskreno priznanje, pokajanje i suze mogu da zaustave ovo zlo koje nikome nije donijelo ništa dobro, pa ni onima koji su počinili zločine i kojima je također potrebna psihološka pomoć. Ako želimo bolji život za buduće generacije, samo to je garancija da nam se to sve neće ponovo dogoditi – istakla je.
Šehić je naglasila da se svaki zločinac mora suoči sa zločinom i kaznom, bez obzira na to kojem narodu pripada, kao i da svaka žrtva dobije adekvatno i iskreno priznanje žrtve, također bez obzira na to kojem narodu pripada.
– Upravo zato je značajno usvajanje univerzalnog zakona o žrtvama torture na državnom nivou za koji se zalaže Savez logoraša u BiH i koji će svim žrtvama dati jedinstven položaj i osigurati adekvatnu rehabilitaciju, reparaciju i program kako da se nose sa svojim traumama – zaključila je advokatica Šehić.
KOMENTARI