Zvoni Sarajevo, gledam u more turista, nema odakle ih nema. Ove godine više je i Azijata, na sve strane škljocaju svojim mobitelima i fotoaparatima. Stigla je i dijaspora.
Piše: Alen Altoka
Često na društvenim mrežama pročitam rasprave onih koji su ostali i onih koji su otišli. Često bude teških riječi i uvreda.
Meni su dragi, u njima nekako ima manje zla nego u nama koji smo tu. Podjetinjilo ih je valjda što žive u uređenim sistemima, što se ne sekiraju hoće li biti plate, ne čekaju na pregled kod doktora pola godine. Raduju se svakom susretu sa gradovima iz kojih su silom prilika otišli. Žene pripreme najljepše haljine i mirise, frizure friško isfenirane, djeca razdragana. Mi, koji živimo u Bosni i Hercegovini, malo smo posivili, nije malo, plaho smo posivili. Možda nam i smeta sreća, nismo navikli da je gledamo toliko kao u ljetnom periodu kada se iz svih svjetskih zemalja sjati sve ono što je otišlo, a otišlo je puno.
Dijasporci, kažu da ne vole da ih tako zovemo, napunili su do vrha naša šetališta, izletišta, čaršije… Onda neko napiše na Facebooku: “Lako im je, otišli, tamo rade po cijeli dan, pa se nama klinče”. A nije.
Sigurno je da ste čuli mnogo zanimljivih priča o sudarima sa nepoznatim koje su naši dijasporci doživjeli, o privikavanju na tuđe i drugo, običaje i kulture koje ne poznaju, radne navike i pravila, ali i na zapadu sveprisutne diskriminacije. Ako je vaš rođak iz Düsseldorfa postao šef u fabrici šarafa, vjerujte da je morao raditi tri puta više od onog Nijemca koji je želio isto.
Nekad nakon završetka rata išlo se u Ameriku preko Splita, tamo je bio smješten administrativni dio ambasade i moglo se sa komplet porodicom nakon prilično duge procedure odseliti u tu obećanu zemlju. Sjećam se da su moji rođaci bili presretni jer su dobili vizu, zamišljali su kako ih u SAD-u čeka raj na zemlji, a i država im je obećala pomoći. Kada su otišli, shvatili su da od svjetala velikih gradova neće vidjeti ni Luks, a smjestili su ih u neku američku zabit kojoj se ne sjećam ni imena. Starijim je članovima te migrantske bosanske porodice trebalo prilično vremena da nauče jezik, a snalazili su se nogama i rukama. Brzo, kako se ni u snu nisu nadali, u njima se javila nostalgija. Želja za onom porušenom lijepom zemljom iz koje su otišli. O povratku nije bilo govora, pa odlučiše da djelić atmosfere iz svoga bosanskog doma uvedu i u onaj američki. Glava kuće poželjela krompiruše već prvi mjesec u američkoj nedođiji. Vrijedna se supruga spremi i pravac supermarket, ogroman sa artiklima kakve do tada nije vidjela. Stotinu vrsta brašna, a nema tipa 500, dvije kile krompira, valjda je kao iz Fojnice, jogurt iz Grčke bi trebao biti kao naš. Malo karate poteza na kasi i pita samo što nije.
Postavljen je sto, nasuo se jogurt, a kućom u američkoj nedođiji širio se miris pite, ne one američke, sa jabukama ili višnjama, nego prave bosanske, pite krompiruše. Glava kuće još jednom napomenu kako bi da ga je neko pitao šta će mu faliti u bijelom svijetu kao zadnju stvar naveo pitu od krompira.
Zagrizao je prvi komad, zatvorio oči očekujući da mu taj naš specijalitet koji su skoro svakodnevno spremale sve žene iz familije obraduje nepce. Zalogaj stoji u ustima i tišina.
– Kako se na engleskom kaže kanafa?
– Što, upitala je vrijedna domaćica.
– Da kupim pa da se odmah objesim.
Krompir ili brašno u prvoj američkoj krompiruši tek doseljene bosanske porodice bio je sladak. Pričali su tada kroz smijeh da su sjedili i dugo plakali iznad tepsije. Vjerovao sam i danas vjerujem.
Isto kao što zbog onoga što živimo ovdje i mi sve češće zaplačemo, zaplaču i oni koji ne žive. U toj bi mreži ljubavi, očaja, imanja i nemanja trebali biti skupa makar u julu i augustu. Oprostiti im što često uporede Klagnefurt i Visoko, a ne može se. Poneku gramatičku grešku ili ubačenu stranu riječ. Pridružiti im se u glasnom smijehu. U toj bismo mreži trebali biti zajedno i u većini slučajeva jesmo. Iskreno se jedni drugima radujemo. Društvene, digitalne mreže odavno su svakako operisane od ljubavi.
KOMENTARI