Subota, 12. juli
Ubili su ih!
Jučer su ukopali žrtve genocida u Srebrenici, a mi ćemo svoje u Prijedoru za koji dan. Još sam pod utiskom promocije filma „Nedostaješ mi“ u Sarajevu u kojem je zabilježena i moja priča. Neko iz publike je pitao zašto pored mene ne sjedi jednak broj Srba i Hrvata, kao tek tada bi on vjerovao onom što mi govorimo. Novinari me poslije pitaju koliko sam članova porodice izgubio, a ja ih ispravljam da nisam nikoga izgubio, nego da su moju porodicu ubili pripadnici Vojske Republike Srpske.
Oko podne do kuće mi dolazi još jedna televizijska ekipa i traže da im iznova ispričam šta se to desilo u selu Zecovi kod Prijedora. Poziva me tužilac iz Tužilaštva BiH i traži još vremena, da ne iznosim u javnost imena osoba koje su prepoznate prilikom ubijanja moje djece, kako sam najavio da ću uraditi 25. jula na godišnjicu njihove smrti.
Nedjelja, 13. juli
Najteži je juli
Novinari traže telefonske izjave, dolazak mojoj kući najavila je i jedna TV ekipa. Pričam priču koju ko zna koji put ponavljam, traže da im govorim i ono što mi je teško. Rekao sam im da suživota nema dok god vladaju oni koji zavađaju narod na nacionalnoj osnovi, oni koji su korumpirani i gledaju samo lični interes. Dok odgovaram na novinarska pitanja, uvijek me obuzme gorčina zbog toga što institucije koje se bave istragama i procesuiranjem zločina već dvije decenije nisu pred lice pravde izvele one koji su se ogriješili o nedužno stanovništvo Zecova, među njima i moju porodicu.
Imam mnogo posla da uradim, prehranjujem sadašnju porodicu od svog rada. Ali mi se ne radi ništa ovih dana. Juli mi je uvijek najteži. Tada me sve podsjeća na ono što sam izgubio.
Ponedjeljak, 14. juli
Pomračeni umovi
Odlazim u Sanski Most, u Šejkovaču, na identifikaciju mog stričevića Sulejmana Bačića. Vozim njegovu sestru i suprugu. Usput plač, jadikovanje, nešto me guši, steže u grudima. Suze nadiru, a ja ih skrivam od saputnica i zagovaram ih da ni one ne plaču. Kažem im da je sve to Božija volja, da su to učinili monstrumi, a ne ljudi. Da su morali imati pomračen um dok su ubijali nedužan narod, žene, djecu, samo zato što su se zvali drugačije i vjerovali u nešto što njima nije sveto. Tužilac Izet Odobašić mi najavljuje da će sutra doći ekipa Tužilaštva BiH da od mene uzmu izjavu. Neka se i to već jednom završi, da dočekam da se sretnem s ubicama moje djece u sudnici. Da ih ne viđam više slobodne na ulici.
Utorak, 15. juli
Strijeljanje…
Mislima se vraćam u juli 1992. Kroz glavu mi prolaze slike o strijeljanju moje porodice: moje djece, Nermine od šest godina i Nermina od dvanaest godina, supruge Minke, moje majke Šehrije, moga bratića Ernesta s nepune tri godine života, mojih snaha, bratića, bratični, strina, stričevića, stričevki… kao i ostalog stanovništva Zecova.
Sve vidim, kao da sam i ja tu, a nisam bio. Te 1992. sam bio na radu u Njemačkoj. Čujem vrisku žena i djece, vidim svaka majka zagrlila svoju djecu i padaju kao snoplje pod vatrom dušmana. Gušim se, suze same teku. Supruga me pita šta mi se dešava. Kažem, ništa. Izlazim. Odlazim tužan. Dolaze ovi iz Tužilaštva i saslušavaju me. Potpisujem zapisnik, nekako mi je lakše, ali ne znam šta dalje.
Pripadnici Vojske Republike Srpske su 25. jula 1992. godine u kući moga oca i strica u kratkom vremenskom razmaku ubili 32 civila, petnaest žena i sedamnaestero djece. Troje djece je preživjelo strijeljanje. Neki od ubica su prepoznati – komšije. Tužilaštvo svih ovih godina nije podiglo optužnicu. Potrošili su moje strpljenje i ne znam šta ću ako se to uskoro ne desi. Sazvat ću medije i saopćiti imena ubica djece.
Srijeda, 16. juli
102 imena…
Proživljavam u sebi svu težinu obilazaka institucija u koje sam išao. U kojima sam tražio pomoć da se pronađu tijela, da se procesuira grupa koja je izvršila strijeljanje moje porodice. Pitam se šta da radim i uvijek se uvjerim da je jedino ispravno ovo što sam do sada radio, da ne odustajem od traženja tijela moje porodice i da nastojim da se ljudi koji su to izvršili nađu iza rešetaka. Tražim od Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine da rade svoj posao, da procesuiraju zločince i da ih kazne.
Pripremam nove obrasce za potpis peticije za podizanje spomenika ubijenoj djeci Prijedora. Roditelji ubijene djece izabrali su me za predstavnika da u njihovo ime provedem tu inicijativu u djelo. Želimo da u centru grada stoji spomenik s imenima 102 ubijene djece. Kada već nisu mogli da mirno žive i odrastaju u ovom gradu, zašto im sada ne mogu biti ispisana imena u kamenu kao trajna opomena da više niko nikada ne ubija djecu u našem Prijedoru?
Odlazim u Udruženje Prijedorčanki „Izvor“, čiji sam član. Oni mi mnogo pomažu u ovoj inicijativi oko spomenika ubijenoj djeci, a pomažu i neka druga udruženja. Za prikupljanje potpisa ponudili su se i neki mladi Srbi iz Centra za mlade „Kvart“. To nam je veoma važno, jer želimo da iza ove inicijative stanu svi građani Prijedora bez obzira na njihovu nacionalnost. Nudimo dobru priliku gradskim vlastima da barem malo poprave sliku Prijedora u svijetu. Planiramo u više navrata prikupljati potpise na glavnim gradskim trgovima kako bismo omogućili svima koji to žele da potpišu.
Četvrtak, 17. juli
Ne zaboraviti
Zovem Antu Jolića i dogovaram potpisivanje peticije na komemoraciji u Briševu koja se održava svakog 25. jula u spomen stradalim Hrvatima. Ubili su 68 civila u jednom danu i tamo se niko nije vratio da živi za stalno.
Nakon toga se spremam i odlazim da pomognem sugrađanima u kopanju mezara šehidima. Treba iskopati 28 kabura u šehidskom mezarju u Zecovima. Tamo idem sa svoja dva petnaestogodišnja sina, Nerminom i Refikom. Blizanci, dobili su imena po mom bratu Refiku i ubijenom sinu Nerminu, njihovom bratu. Na taj način mislim da ih uputim u to šta se desilo i šta mi to radimo za naše šehide. Da nikad ne zaborave šta je taj rat donio našem narodu. Na mezarju se okupilo dosta mlađih momaka koji ne znaju za rat, ali ima i starijih osoba, kao i djevojaka i muškaraca. Osjećam gorčinu i pitam se zašto sadašnje vlasti nisu dozvolile da podignemo spomenik civilnim žrtvama u gradu, a podigli su spomenike s imenima čak i onih koje je Tribunal u Hagu bio optužio za ratne zločine.
Petak, 18. juli
Dočekati dženazu?
Skupljam sve papire koji su mi potrebni za potpisivanje peticije i za preuzimanje tijela iz Šejkovače. Plan je da tabute i sanduk prevezemo u subotu iz Sanskog Mosta do Kozarca, gdje će se u nedjelju, 20. jula, obaviti kolektivni ispraćaj za 284 žrtve. Većina ih je pronađena u masovnoj grobnici Tomašica prošle godine. Namjeravamo prikupljati potpise za peticiju dok tijela budu izložena na stadionu u Kozarcu. Razmišljam kad ću i ja jednom tako moći ukopati svog Nermina. Hoću li dočekati tu dženazu?
Na dan njihove smrti u Zecovima organiziramo iftar kod spomen-ploče koju smo žrtvama podigli prošle godine. Okupit će se preživjela rodbina i komšije. A i one druge komšije tu ploču vide kad prolaze, prođu ponekad tuda i oni koji su ubijali.
Hoću li dočekati presudu i pravičnu kaznu za one koji su bez milosti pucali u djecu i žene? Sve mi se čini da sam to napokon dočekao i da ovaj put neće ostati samo pusta obećanja kao što sam svih ranijih godina dobivao od Bihaća i Banje Luke do Sarajeva. Znamo da ubice čeka Božija kazna, ali želim da dočekam i pravdu na ovom svijetu.
avaz
KOMENTARI