Sunčeve zrake su probijale kroz roletne i grijale mu očne kapke, nježno ga budivši. Prevrnuo se nekoliko puta u mekom krevetu, pa najzad nevoljko otvorio oči pitajući se zašto je nakon toliko vremena sanjao baš nju. U glavi mu je odzvanjao onaj njen smijeh, pa se i sam nasmiješio. A, ona…smijala se tako glasno. U snu. Na javi. Uvijek se smijala glasno.
Piše: Selma Hadžibajramović
Na noćnom stočiću je stajala slika. Njegova. Sjetio se kako je nasmiješeno stajala iza fotoaparata i ponavljala : ‘Ptičicaaaa.’ Koliko sjećanja može izazvati obična fotografija, uramljena u još običniji drveni ram. Sjetio se kako se mrzila slikati, pa eto, nema nijednu sliku s njom, osim onih u njegovoj glavi. I kako je lakomisleno za sebe uvijek govorila da je osrednja, prosječna, a nikad to nije bila. Ni njemu, ni mnogima.
Nesvjesno je bivala najljepša, najzabavnija i uvijek se najglasnije smijala. Nesvjesna je bila mnogih srca koje je polomila baš svojom nesvješću, među njima i njegovog. Ipak , čak i smrskana, ta srca bi uvijek našla mjesta da nju pohrane u sebi i da je vole zadnjim atomima snage. Jer, takva je to djevojka bila. Mogao si da je voliš ili da budeš ljubomoran što je svi ostali vole.
A, ona nije marila i nije primjećivala. Davala je sve od sebe svakom i opet uvijek ostajala samo svoja. I rekla bi za sebe ponekad da je čudna, onako iz šale. Nije ni znala koliko je u tim njenim šalama bilo istine.
Trovala se nikotinom dok joj kašalj ne bi izazvao suze na oči. Sjećao se kako mu se srce cijepalo svaki put kad bi je vidio kako joj se pluća raspadaju pred njim. Onda bi se potom nasmiješila i ustvrdila kako je sve uredu. I, moralo je biti. I, onda bi zaplesala i cijeli svijet bi se izgubio u vrtlogu njene uskomešane haljine. Na kraju bi svima poklonila onaj svoj glasni, grleni osmijeh i nestala, a njen smijeh bi se razlijegao u njihovom sjećanju, ne dozvolivši da je iko zaboravi.
Imala je osmijeh djeteta. Iskren i veseo. Bez trunke podsmijeha i zlobe. Osmijeh koji se pamti. Osmijeh koji je sinoć nakon dugo vremena čuo u snu, bez obzira na to što je nije vidio godinama.
Ipak, uvijek je imao taj prokleti osjećaj da njene svjetlucave oči kriju veliku tugu. Previše je sretna bila za stvarnu osobu. Previše skromna. Htio je da ju zaštiti od svega, odvede negdje daleko, da bude samo njegova, da samo on bude razlog tog njenog smijeha. Ali, nije.
Nikad nije saznala da je bila centar njegovog malog svijeta. Nikad nije saznala za malu kućicu u cvijeću koju je u mislima sagradio za njih dvoje. Nikad nije čula pjesme koje joj je u mašti pjevao. Nikad nije osjetila kako joj dahom miluje kosu. Nikad nije ni pretpostavila. A, i ako jeste, nikad to nije pokazala.
Umjesto toga, jednog dana je otišla, bez objašnjenja i pozdrava, ostavivši mu u amanet samo taj svoj čarobni osmijeh da ga nosi sa sobom poput amajlije.
Ipak, nije mogao da joj zamjera. Duboko u duši je znao da je ona jedino tako sretna, kad je nesputana i samo svoja. Usrećila bi svakog koga sretne, a opet ne bi pripala nikom. I to joj je razgaljivalo dušu. Putovala je svijetom, kapajući svoj osmijeh u ljudska srca poput kapi rose.
A, i on je bio sretan. Imao je lijepu ženu i skladan brak. Ali, eto, opet čuje taj grleni, glasni, dječiji osmijeh.
Kovrdžava, sitna prilika je provirila kroz vrata, uskočila u krevet, počela da ga štipa za obraze i uzvikuje ‘Budi se, tataaa’, poprativši sve tim glasnim smijehom.
Smijeh toliko sličan njenom. A, opet nije bio njen. A, ona…smijala se tako glasno. I tako posebnu. Pa, ipak, jednu stvar treba razumjeti. Nije bio poseban taj osmijeh. Posebna je bila žena koja ga je nosila.
KOMENTARI