Elhad Karadžić: Gledao sam smrti u oči, ali u mom srcu nema mržnje prema bilo kome

HomeVijestiBiH

Elhad Karadžić: Gledao sam smrti u oči, ali u mom srcu nema mržnje prema bilo kome

Ivanić: Nisam naivni idealista

Gospodin Elhad Karadžić već 29 godina živi i radi u Njemačkoj. U ovu zemlju nije došao svojom voljom. Protjeran je iz svoje rodne Sanice, odveden u logor Manjača, iz logora, uz pomoć Međunarodnog crvenog križa, u decembru 1992. godine otišao je u Karlovac, a onda za Njemačku. Elhad je preživio sve i svašta, nekoliko puta gledao je smrti u oči, ali je sudbina htjela da živi. Mislio je rat će brzo stati i on će se vratiti u svoju Bosnu. Život je htio drugačije.

Elhad je još u Njemačkoj. Radi kao trgovački putnik. Traume preživljenog nosiće dok je živ, kaže, nikoga ne mrzi, a istinu o tome šta se sve dešavalo u našoj i njegovoj domovini za vrijeme agresije, pričat će gdje god bude mogao. O tome je napisao i knjigu koja ovih dana doživljava svoje drugo izdanje.

– Rođen sam  29. jula 1963. godine u Sanici, Općina Ključ, u Bosanskoj Krajini, priča nam Elhad Karadžić.

image

– Osnovnu školu završio sam u rodnoj Sanici, a srednju tehničku školu, smjer drvna industrija, u Ključu. Posao tehničara radio sam do 1989. godine, u Mostaru, u čuvenom Šipadu. Te godine selim se za Sarajevo u kome sam radio kao trgovački putnik. Bio sam mlad, družio se sa knjigama, posao je dobro napredovao, zaljubio sam se i oženio Bišćankom Azrom, radovao životu i imao hiljadu planova. Međutim, sve se brzo preokrenulo. Nad Bosnom su se nadvili crni, ratni oblaci. Na Sarajevo su pale prve granate. Iz rodne Sanice me zvala zabrinula majka Rezija. Na njen poziv, sa trudnom suprugom sam 16. aprila 1992. godine stigao kući, u Sanicu. Uslijedilo je sve ono najgore što svaki rat donese.

U maju, tačnije 30. maja 1992. godine suprugu sam odvezao u Ključ, u bolnicu da se porodi. Vraćajući se kući prvi put sam vidio zapaljene kuće muslimana i mrtve ljude po putu. U petak, 26. juna 1992. godine, zarobljen sam, zajedno sa još 30-ak komšija muslimana. Prvo su nas odveli u neko srpsko selo, a nakon tri dana u logor Manjača. U međuvremenu, trudnu suprugu su odvezli u bolnicu u Banjaluku, a majka je ostala sama u Sanici. Nakon šest mjeseci boravka u logoru, uz pomoć Međunarodnog crvenog križa, 18.decembra 1992. godine otišao sam u Karlovac, a onda za Njemačku.

SIGURNO SE SJEĆATE PRVIH DANA I GODINA PO DOLASKU U NJEMAČKU. KAKO STE SE SNAŠLI I ČEGA SE NAJČEŠĆE SJEĆATE IZ TOG PERIODA?

– U Njemačku, u mjesto Külsheim, u pokrajini Baden-Württemberg stigao sam 27. marta 1993. godine. U Stuttgartu sam od 2002. godine. Kako sam se osjećao? Teško je opisati osjećaj čovjeka koji je bio zarobljen od strane srbočetničke paravojske u svojoj rodnoj Sanici i sa komšijama odveden u logor Manjača, nedaleko od Banjaluke. Znači, protjeran sam sa svog rodnog praga kao i hiljade drugih Bošnjaka muslimana 1992. godine. Možete misliti kako se neko osjeća ko je uz pomoć Crvenog križa na friško izašao iz logora Manjača. Svi mi koji smo zajedno došli, prvo smo tražili medicinsku pomoć, pomoć psihologa, psihijatara i mogućnost da se sastanemo sa svojom familijom i rodbinom, pošto smo dugo bili razdvojeni. Bilo je to vrijeme agresije na moju zemlju, a ja i moji prijatelji najviše smo razmišljali kada će rat prestati i kada ćemo se vratiti svojim kućama. Da ću ostati ovdje i dan-danas, tada ni u snu nisam pomišljao. Ali, eto, život piše romane.

– Knjiga je autobiografskog karaktera u kome sam opisao svoju sudbinu, svoje svjedočenje o ratnim događajima u Bosni i Hercegovini, patnje i stradanja Bošnjaka. Nikada neću zaboraviti 26. juni 1992. godine kada sam sa svojim komšijama poveden na strijeljanje. Sve je to tada posmatrala moja majka. Njenu agoniju, bespomoćnost i suze, taj trenutak rastanka, nikada neću zaboraviti. U knjizi opisujem sudbinu mladog čovjeka koji je bio između smrti i života, čovjeka koji je osjetio djelić životne borbe na ovom svijetu pokazujući i dokazujući svojom voljom i optimizmom da se u svim situacijama može zračiti pozitivnom energijom. Poruka knjige je da kao ljudi, kao narod ne smijemo zaboraviti šta nam se i zbog čega dogodilo to što se dogodilo i ko nam je i zbog čega prouzrokovao tolike patnje.

Knjigu sam promovisao u više od 130 mjesta i gradova u Evropi, od Stockholma, Helsinkija, Kopenhagena, Trondheima, Hamburga, Berlina, Stuttgarta do Beča. Ovih dana izlazi drugo izdanje moje knjige i planiram je i dalje promovisati gdje god me u svijetu pozovu. Ono što želim posebno istaći je da i pored svega šta sam proživio, u mom srcu nema mržnje prema bilo kome. Smatram da su ljubav, optimizam, vjera u Boga, pošten i tolerantan odnos među ljudima jedini garant bolje budućnosti.

image

– Oko naše Bosne i Hercegovine uvijek su se vodile borbe. Nisam političar, ali znam da je Bosne i Hercegovine uvijek bilo i da će je biti. I dalje sam vezan za domovinu i u nju idem kad god sam u prilici. U svojoj Sanici sam napravio kuću, tamo su mezari mojih najmilijih. Pričati o Bosni i Hercegovini, a u nju ne ići, isto je kao sipati vodu u kantu bez dna.

GDJE I SA KIME ŽIVITE U NJEMAČKOJ I KOJA JE VAŠA PORUKA GRAĐANIMA I GRAĐANKAMA BIH U DIJASPORI?

– Živim u Stuttgartu, sa suprugom i tri odrasle kćerke. Svi smo dobro i zdravo, radimo svoje poslove i uvijek iznova brojimo dane kada ćemo ponovo u našu Bosnu i Hercegovinu. Svim građanima i građankama u dijaspori bi poručio da vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, da vole i čuvaju svoj jezik, svoje običaje i kulturu. Čovjek može proputovati većinu svijeta, upoznati se sa raznim dostignućima, nagledati se raznih ljepota, ali rodnog kraja u našoj Bosni i Hercegovini, nema nigdje na svijetu.

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0