Još jedan slabić. Ne volim slabiće. Tačnije – mrzim ih. Nikad mi neće biti jasno kako neko može biti tako tih, nepomičan, dok ga udaram, šutiram, dok mu kroz zube govorim sve one ružne riječi koje znam da će ga, ma moraju ga, zaboljeti. Baš kao što mene boli kada otac dođe pijan i tuče majku. Govori joj sve te ružne riječi koje samo provale iz mene kada sretnem nekog ko je isti slabić kao moja majka. I ona šuti. I ona izgleda kao da je ne povrjeđuju očeve uvrede i psovke. A mene udaraju u dušu baš kao što vidim da njegova šaka udara u njeno, odavno nenasmiješeno, lice.
Ovaj dječak ima oči kao moja majka. Zato sam ga odabrao. Prije njega je moja žrtva bio jedan koji se smijao kao moja majka, nekad davno. Udarao sam ga krvnički u lice, da ubijem njegov osmijeh. Da ubijem sjećanje na moju majku kakva je bila nekad, prije nego što je otac dobio otkaz zbog opijanja i ubio osmijeh moje majke.
Žrtva uvijek nađe svog nasilnika. Jer šuti. Jer trpi. Jer mi daje snagu svojom tišinom. Pokazuje mi koliko sam ja veliki, a oni mali. Ja sam taj koji ima kontrolu, ja sam gospodar njihovih džeparaca, užina, školskih torbi i pribora. Ja sam njihov vlasnik. Ja. Ja! Ja!!!
Pesnice su mi crvene dok ulazim u kuću. Iako mi je, bez prigovora, dao sav novac koji je imao uz sebe, i biciklo koje je danas prvi put dovezao u školu, udarao sam ga dok me šake nisu zaboljele. Pitam se kako mog oca ne zabole njegove ručerde dok udara majku. Čujem poznate zvukove iz kuhinje. Znam šta ću vidjeti i prije nego pređem prag. Nju, sklupčanu ispod stola. Njega, razrogačenih očiju i okruženog smradom alkohola. Pesnice su mu crvene dok prkosno gleda u mene. Nastojim izdržati njegov pogled, a noge kao da su mi od želea. U njegovim očima vidim sebe.
KOMENTARI