Prvi dio
Obavim još samo ovo pa sam na konju.
Dva ispita do diplomskog, a onda ću konačno biti slobodan.
Od ponedjeljka mijenjam svoj život. Sreća mi je nadohvat ruke.
Jednoga dana kada ostvarim XYZ stvari, moj će se život p(re)okrenuti.
Postavljanjem ovakvih stavova, život u sadašnjem trenutku ne postoji. On je usmjeren na vječno sutra koje ima doći ili na ono što je već bilo, a riješit će se sutra ili pak u doglednoj budućnosti. Gdje je naš život dok čekamo da se naši ciljevi ispune? Nastojimo li zadržavati dah iščekujući da se započnu emitirati kadrovi iz slika naše idealne budućnosti?
Svatko od nas ima svoju životnu priču i put kojeg karakteriziraju specifični životni zapetljaji i otpetljaji. Jesmo li spremni zagledati se u sebe i priznati kako konstantno težimo tome da nam život bude finalno posložen? Budući da u tome ne uspijevamo, u konstantnoj smo trci za djelićem slagalice koji nam nedostaje. Međutim, i kad ga dohvatimo, shvatimo kako nam tada nedostaje nešto drugo, krug se zatvara i opet smo na početku.
Priča ide ovako: Za nečim žarko žudimo, a to ne dobivamo. Na scenu stupa razočaranje. Život se čini nepošten. Javljaju se tuga i bespomoćnosti. Kako negativnost raste, tako se samopouzdanje i slika o sebi srozava. Svijet kao da je okrenut protiv nas. Naposljetku počinjemo tražiti novi cilj koji će nam omogućiti bijeg od suočavanja s neugodnom sadašnjošću.
Gotovo je svatko od nas prošao kroz neku od izazovnijih i težih životnih situacija. Situaciju poput raskida emocionalnog odnosa, prekida dugogodišnjeg prijateljstva, gubitka radnog mjesta, neuspjeha da upiše željeni studij, uslijed čega smo se osjećali napušteno, depresivno, beznadno, prazno, neadekvatno, nesposobno… Kako najčešće reagiramo na neuspjeh ili gubitak? Ako smo poput većine ljudi, tada nastojimo napraviti sve kako bismo zaobišli bolne osjećaje koji nas u takvim životnim okolnostima nastoje preplaviti. Odabrat ćemo neki od izlaza, poput bijega, negiranja ili pak potiskivanja. Netko će se uhvatiti opsesivnog čišćenja, drugi će othitat u teretanu na iscrpljujući trening, treći odabrat prejedanje ili možda naći utjehu u čašici, itd… Uvjereni kako je takvo postupanje ispravno, dolazimo u opasnosti negiranja neugodne zbilje stičući prividan osjećaj sigurnosti i stabilnosti, a ono što smo zapravo napravili jest da polako gubimo interakciju sa stvarnošću jer mislima bježimo u vlastite projekcije.
Život funkcionira na način da povremeno naiđemo na prepreke koje moramo nadvladati. To je neminovno i neizbježno. Ako pogledate kroz prozor primijetit ćete da problemi ne šeću sami ulicom u iščekivanju da nalete na nas. Stoga, možemo reći kako oni sami za sebe ne postoje. Problemi zapravo proizlaze iz našeg odgovara na trenutačne životne okolnosti i situacije s kojima smo suočeni. Naučili smo rasipati vlastitu energiju na beznadne pokušaje kontroliranja tih okolnosti, onog što je van našeg dosega, dok postoji bolja alternativna. Kakva alternativa? Ona koja se sastoji u preusmjeravanju energije na kontrolu vlastitih specifičnih odgovora na životne situacije.
Drugi dio
Ako zagrebemo ispod površine, iza konstantne potrebe za posezanjem za stvarima koje trenutačno nemamo ili pak bijega od neugodnih osjećaja, možemo iščitati našu vlastitu nemogućnost prihvaćanja sebe i svoje trenutačne životne situacije točno onakve kakva ona jest. Daleko od toga da ambicioznost i pozitivno očekivanje nisu zahvalne, no još je zahvalnije biti svjestan vlastitog odupiranja od negativnih emocija koje u nama bude određene situacije. Te nas situacije uznemiruju i iscrpljuju iz razloga što vjerujemo kako nam sve treba biti jasno. Takvim pristupom često previđamo kako je situacija u kojoj smo trenutačno zatečeni samo putokaz koji nam omogućava da prepoznamo gdje se nalazimo u odnosu na ono gdje želim stići. Zaboravljamo da su okolnosti u kojima se nalazimo vremešne, a anticipiranjem kako će u budućnosti koju žarko iščekujemo biti bolje, direktno promašujemo samospoznajne i mogućnosti konkretnog djelovanja koje nam se pružaju u okviru datog trenutka.
Moramo shvatiti da kada se nađemo suočeni s vlastitim emotivnim crnilom imamo više od samo dva izbora. Najčešće takve situacije percipiramo na način da nam se čini kako možemo ili izbjeći ono što je počelo iz nas izvirati ili ćemo se osjećati užasno loše ako si dozvolimo to osjetiti u potpunosti. Postoji i treći način, a to je dopustiti našem unutarnjem osjetilnom biću da se osjeća cjelovito i ne postajati utjelovljenjem naših nevolja. Na taj način mi ih ne izbjegavamo, ali opet se u njima ni ne utapamo. Tako smo raščistili svoj unutrašnji prostor i stvorili kreativan moment u kojem akumulirane negativne emocije tretiramo kao potencijalnu energiju te usmjeravamo je prema pravilnijem, učinkovitijem načinu postojanja. Dozvolit si da osjećamo ono što osjeća naše unutrašnje osjetilno biće, bilo da je riječ o frustraciji, strahu od napuštanja, boli, zavisti – ne znači da mi postajemo te emocije – već je to naprosto dojam naše sveukupne emocionalne situacije. Možete se osjećati neuspješnima, ljutima, gnjevnima, zavidnima, no to ne znači da vi postajete neuspjeh, ljutitost, gnjev ili zavist. Osjećaji i postupci nisu jedno te isto. Ne postoji čarobni štapić kojim bismo mogli negativne emocije pretvoriti u nešto drugo, ali postoji izvjesna čarolija u procesu prepoznavanja i prihvaćanja takvih emocija koje smo naučili potiskivati. Sve možemo pojednostavniti i svesti na to da većina naših problema s kojima se susrećemo jest borba protiv načina na koji naše tijelo osjeća.
Primjer: Ljut sam i frustriran, međutim, osoba sam koja teži duhovnosti i stoga su takvi osjećaji neprihvatljivi. Znači, ne smijem biti ljut niti iskazivat tu ljutnju.
Drugim riječima, otkidamo komadiće našeg finog osjetilnog bića i potiskujemo ih ili odbacujemo. To može funkcionirati neko vrijeme, no kasnije će nam se vrati umnogostručeno i pratit nas kao olovna sjena. Već smo spomenuli kako postoji alternativa takvom defetističkom ponašanju. Istražujući svoje negativne emocije možemo otkriti da one uopće ni nisu toliko negativne kao što o njima običavamo misliti. Možemo otkriti da naš najveći strah uopće nije bio strah od samoće, već strah od ranjivosti zbog izjednačavanja ranjivosti sa slabošću.
Naš kapacitet za spoznavanje radosti i sposobnost iskušavanja unutarnjeg mira leži upravo u prihvaćanju vlastite ranjivosti. Bit je u prihvaćanju sebe kao puta, sebe kao slike u nastajanju i hrabrosti da budemo nesavršeni.
Treći dio
Emocionalna prilagoda na promjene nerijetko je bolna i traje mjesecima. Prihvatiti da je nešto takvo kakvo jest, bez potrebe da to uljepšavamo, dorađujemo, imamo potrebu mijenjati ili pak bježimo od toga, znak je hrabrosti u priznavanju vlastite ranjivosti te mirenju i prihvaćanju vlastite nesavršenosti. Hvatanje u koštac s postojećom situacijom predstavlja temelj naše osobne odgovornosti koja donosi prisutno i stabilno zadovoljstvo, osjećaj doraslosti i adekvatnosti da odgovorimo na svaku životnu situaciju i izazov. Srž odgovornosti u sebi sadržava imperativ apsolutne iskrenosti. Prebroditi strah i vratiti se iz fiksacija na slike savršene (ali beživotne) budućnosti u trenutačnu, surovu i nesavršenu stvarnost koja je u nastajanju, hrabrost je na djelu.
Kada se prestanemo rasipati želeći promijeniti okolnosti, brinući što stvari nisu onakve kakvima smo ih mi zamislili i preklinjući život jer trenutačno prolazimo kroz neugodno iskustvo – moći ćemo na “loša” iskustva gledati kao na lekcije. Ta ista stanja ćemo moći iskoristiti kako bismo se podsjetili i bili zahvali za ono što već sada posjedujemo te kako bismo produbili suosjećanje za sebe i druge ljude. Emocionalna patnja, baš kao i tjelesna bol nose najsnažnije poruke, a mi ih svim silama nastojimo izbjeći. Ne postoji formula koja će za sve funkcionirati. Obratiti pažnju na vlastita razmišljanja i naš osobni stav je najvažnije, budući da spomenuto određuje kako doživljavamo sebe i svijet oko sebe. Negativne i neželjene emocije koje nas koče i obremenjuju nećemo razriješiti izbjegavanjem, negiranjem ili pak pukom racionalizacijom. Rješenje za duboku preobrazbu nalazi se upravo u načinu na koji se naše trenutačne misli odnose prema iskustvu kroz koje prolazimo, te odgovoru na pitanje donose li te misli iz našeg iskustva u žarišnu točku nešto novo ili ne.
KOMENTARI