Drama o kojoj se zadnjih godina puno piše – i na svakakve načine, ovisno uglavnom o lokaciji onoga koji piše, te o njegovoj nacionalnoj i ideološkoj razini predrasuda, i s tek nekoliko kompetentnih tekstova struke – ”U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” Abdulaha Sidrana, a u režiji Sulejmana Kupusovića i u izvedbi naše ugledne dramske družine Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, odigrana je pred punom dvoranom u Mostaru, kao središnji kazališni događaj ovogodišnjeg, a jubilarnog Mostarskog proljeća.
Scenografiju je skromno (a kakva bi i trebala biti soba sjebanog hotela pokraj rijeke koju upravo prelazi rat?) ali vrlo primjenjivo postavila Vanja Popović, uz korištenje videoefekata kroz koje je publici – i jeste – trebala mirisati Drina. I nadahnjivati Hajrudina Rudu Peštu (stvarno i najstvarnije izvrsni Emir Hadžihafizbegović) da u taj nevakat kojega nije svjestan, eto, po Smetaninoj “Vltavi”, piše o Drini simfoniju ili rapsodiju, a muziku ionako ne treba objašnjavati, nju se samo sluša, što beskrajno uporni uništavač vina na otvorenoj sceni Žika (Admir Glamočak) uporno ne razumije, niti želi, ali voli neobičnog gosta Rudu, jer u Zvorniku u tom trenu valjda jedini on sluša njegove idiotluke i trpi njegovo benigno grebanje i za jelo i za piće, i za sve što je bivšem kamiondžiji trenutačno i očito zauvijek – nedostupno. Rudi pisanje ne ide.
Sluti se tu neki vrag
U komičnim dijalozima Rude i Žike bilo je nekakvih razloga za smijeh u publici, no nije to onaj opušteni i bezrezervni smijeh – sluti se tu neki vrag, ” Bosni! – Srbiji! – Bosni! – Srbiji!” stvarno je navođenje drinskih splavara koje dopire u Rudinu sobu, već prometnu s konobarom, upravnikom, ali stari dramski lisac Sidran tu počinje naoko benigno nagovještavanje tragedije do koje će Žika popiti još puno vina, Rudo se često sekirati, pa čak upasti i u seksualni eksces s kurvom Verom (Sabina Bambur).
I, koliko Žika bude više pio, Rudino vrijeme umiranja će se brže primicati, ali mu Žika za to neće biti kriv; ne, i on je uz kurvu Veru koja je došla za vojskom iz Srbije – zapravo pošten lik. Ako ima neke odgovornosti autora, onda se ona može odnositi isključivo na potrebu da se u ovoj drami pojasni i otkuda takva doza naivnosti u glavnoga lika te tko je za nju odgovoran. E, ne bih prepričavao predstavu, pa makar se toliko puno o njoj pričalo, niti bih pisao kritiku, to rade kazališni i ini kritičari, premda su ovi ini puno aktivniji kada je ova sumorna priča posrijedi.
Ali ću reći da je ona na tri načina zanimljiva: prvo, ona je stvarni događaj u stvarnom gradu i dogodila se stvarnom čovjeku, drugo, ona je, pa makar i u drugom planu gotovo kronika drinskoga zla, te je onaj koji se nije često smijao, mogao točno vidjeti pozicije na i oko Drine, te i u Sarajevu, a treće, ova drama je (meni) metafora svih zala koja su se događala svima, ali nikome tako drastično i krvavo kako se dogodilo Rudi, ako je Rudo, je li, musliman, i zatekao se u nevakat u rodnome gradu.
U ovoj zemlji se gotovo svaki drugi njezin stanovnik u rodnome gradu izgleda zaticao u nevakat. Tako da je Rudino slučajno stradanje zapravo priča o stvarnim stradanjima tisuća drugih, u samo nekoliko desetaka kilometara uz tu rijeku, nesretnu koliko je i lijepa. Sjećam se točno toga dana kada je ova drama mogla početi: bilo je to na bivšoj televiziji YUTEL, kada se s mjesta (ovakvih) događaja javio Zekerijah Smajić, a protuavinski mitraljez tukao u zvorničke zgrade i živo meso, kad je Zeka rekao: ”Ako ovo nije rat – onda danas nije četvrtak!”. U tom je smislu cijela ova priča (u koju je Kupusović uložio možda tek nešto manje od Hadžihafizbegovića, a to ustvari znači puno, jer vazda na pozornici moraš imat facu koja to stva-rno mo-že i-zvu-ći) jebeno realna. Ne znam što mi bi da ovo povežem…
I nitko se više nije smijao, niti je uopće i trebao. Taj Sidranov humor – a dio mladeži u Kosači shvatila ga je predoslovno i valjala se od smijeha – zapravo je valjda ironija na sam humor; kao, fino ćemo mi s tobom, Hajrudine, vidiš kako ti je fino s nama, evo, okrenuli smo ti i krevet kako hoćeš, evo ti i utičnica da uturiš taj magnetofon i slušaš tog Smetanu, slušaj Drinu, Rudo, evo smo ti i kurvu namjestili. A poslije ćemo ti iščupat srce…
Kurve, koljači i noževi
U međuvremenu će obični četnik, te jedan vojvoda, jedan obavještajni kapetan JNA s kojom je nesretni Rudo krivo računao, na Rudine oči ubiti generala Kardelja (hm, baš Kardelja…), s kojim je Rudo također uzaludno računao, i time se Sidran (dramski) riješio i zabluda o JNA i Jugoslaviji, krvavi je pir prešao Drinu i ne znam sada zašto baš tako ružne polemike? Tko kome brani pisati i izvoditi drame koje su se i drugdje dogodile. Čak je i Rudo, gledajući nož koji mu se primiče k srcu, rekao Žiki: Mora neko Drinu napisat, Žiko!
I Sidran ju je napisao onako kako je on smatrao da treba. A to nije bilo lako i bez rizika. Objektivno, biti primjerice Srbin i ovo gledati, bez dobre upućenosti u stvarnost, sigurno je teško. Biti bilo tko… I drugi narodi i vojske imali su svoje kurve, koljače i noževe, i drugi su ljudi ostavljali svoja srca u nekim drugim gradovima. Pa se može postaviti i pitanje mogućnosti preinake predstave u nešto što obično nazivamo univerzijalizacijom drame. S konkretnom bi to doista teško išlo.
Kostimografiju je napravila Amra Džinalija-Karađuzović, lijepo podsjetila na rat, Rade Jagličić redovito uspješan inspicient, Duška Amidžić producirala, Amar Selimović, Dragan Jovičić, Muhamed Hadžović, Feđa Štukan i Sabit Sejdinović ostvarili dojmljive uloge. I, to bi bilo to.
KOMENTARI