Na našu adresu je stiglo pismo koje objavljujemo u cijelosti, a koje potpisuje Muharem Hari Hodžić.
Upoznao sam svoju dragu, zavoljeli smo se i doista bili sretni dok njeni nisu saznali da u njenom životu postojim ja. Odjednom je sve palo u vodu, iako se mnogo volimo.
Zaista me je strah za nju i ne mogu shvatiti da neko toliko ohol može biti i to zabraniti. Danima već posjećujem mjesta gdje smo nekad sretni bili, bolujem, i ona, ali ona nema rješenja jer je zatvorena u kući, a oduzet joj mobitel i sve što bi je moglo dovesti u kontakt sa mnom. Uvjerio sam se dosta puta da boluje, zvala je kad je god mogla, viđala se sa mnom dok god je nisu zatvorili.
U Sanskom Mostu još uvijek je kameno doba, jednom poslije posla vidim ne javlja se, uputim se za Trnovu jer tamo živi moja jedina ljubav.
Nisam htio ići direktno kući, već odem na mjesto gdje smo nekad bili sretni i vidim pored klupe nekoliko pikavaca od cigarete, jedna se skoro dimi, skoro je bila tu, otrčim njenoj kući ne bili je stigao, i stignem taman kad je ulazila u kuću, vidio sam je samo s leđa, živote jesi okrutan.
Zovem je, ne javlja se, odjednom poruka nisam kući, želim biti sama. Šta drugo nego idem tražiti hladno srce puca nakon nekoliko sati traženja po magli i hladnoj noći nađem je kraj rijeke u Trnovi uplakanu, jedva je nagovorim da ide kući.
Svaki drugi dan idem u Trnovu obližnje selo kod Sanskog Mosta obilazim kuću svoje voljene te posjećujem mjesta gdje smo nekad sretni bili.
Ovu priču pišem jer ne znam kako da se postavim u svemu ovome, ne želim je izgubiti kao ni ona mene, ali prisiljena je na to.
Ja ti ovom prilikom garantujem da će se sve riješiti u našu korist jer mi smo zaista spremni na sve. Jedina moja budi jaka dok se ovo ne riješi, jer zaista ne mogu bez tebe jedina moja ljubavi.
Pismo Muharema Hodžića
KOMENTARI