Neka nas tišina obavila,čudna i pomalo jeziva.
Pa i kad se priča to su neke alegro teme. I tako…nižu se dani kao đerdani…brojimo se malo,malo. Stisnemo se rame uz rame da izgleda punije.
I onda,jednog sasvim običnog četvrtka odjeknu neki nepoznati ton. Gledam ljude na ulici,pogled im čeka nešto novo,čini mi se. Razvukoše se usne u osmijeh…sve koje sam imala u vidokrugu.
Pojavi se ovo malo žuto čudo. Puno neke magije,puno smijeha i zvuka. Puno života odjednom. I neka me lijepa drhtavica zagrli. Oči mi zasuziše ♥️
Pa kontam…postoje u ovom svijetu ljudi jači od svake muke. Kraljevi naše džungle. Lavovi naših ulica. Postoje ljudi koji nikada nisu odustali. Kapetani broda koji tone. Oni ulijevaju nadu da je kopno na vidiku.
Postoje ti neki Condori…sve su samo ne grabljivci. Oni ubrizgavaju injekciju života i kad svi odustaju… Ovaj grad je na aparatima čini mi se,ali postoje ruke koje ne prestaju masirati srce. Jer vjeruju….
Edo Condor je kapetan našeg broda. Isplovit ćemo, nego šta ćemo.
Lejla Avdić Pašagić
KOMENTARI