Kada je Fikret Ćuskić ujedinio Riječki i Krajiški bataljon, Armija BiH je dobila prvu manevarsku jedinicu: još u jesen 1992, kada su ratovali na istočnobosanskim ratištima, o njima se pričalo kao o letećim Krajišnicima. No, sanjali su slobodu Krajine, pa se 17. krajiška, prvo slavna, a potom viteška brigada stacionirala u Travniku, da bi po nastanku Sedmog korpusa bila njegova udarna snaga. Na čelu Korpusa bio je general Mehmed Alagić, a njegov zamjenik prvi komandant 17. general Fikret Ćuskić.
Gospodine generale, u ove dane prije 21 godinu odvijale su se bitke u okviru vojne operacije Sana 95 u kojima je sudjelovala i 17. krajiška viteška brigada, čiji ste bili komandant. Čega se najradije sjećate iz tih dana za oslobađanje BiH?
– To je bila završna operacija jedne iskusne, adekvatno naoružane i stasale armije koja je planski i koordinirano forsirala ofanzivne borbene akcije 5. i 7. korpusa. U tom nadiranju redom su oslobađani Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa i Sanski Most, a uporedo sa time u dolini rijeke Vrbas osobođeni su Donji Vakuf i Jajce i da od međunarodne zajednice nismo zaustavljeni, stigli bismo i do Banje Luke.
Viteška 17. brigada
Bili smo blizu da ratni put završimo u Prijedoru, što bi me posebno obradovalo jer sam rođen u Kozarcu – i uvijek mi je žao što nismo, zbog onih strašnih logora smrti, svih žrtava i njihove patnje, ali nam moćni nisu dali da napredujemo. U to vrijeme pripremana je Mirovna konferencija u Daytonu i naša Armija je, oslobađajući ove teritorije, obezbijedila povoljniju pregovaračku poziciju našoj delegaciji.
Sedamnaesta viteška brigada ABiH formirana je 25. novembra 1992. u Travniku, a Vi ste njen komandant bili od 1994. do kraja rata. Koje biste podatke o toj jedinici ovom prilikom istakli?
– Sedamnaesta krajiška je bila izuzetna formacija, jedna od najboljih u Armiji BiH, a prvo je bila u 3. korpusu, a potom do kraja rata u sastavu 7. korpusa ABiH. Ponosan sam bio kad sam preuzimao njeno komandovanje, a taj osjećaj drži me i danas. Kroz redove ove brigade prošlo je 6.600 boraca iz oko 40 općina BiH. Jedina je brigada Armije BiH koja je nosilac Zlatnog ljiljana, a i iz njenih redova je 17 boraca zlatnih ljiljana. Ona na svom ratnom putu prvo postaje slavna, a zatim viteška. Vodili smo velike borbe tokom ‘92. godine uporedo na trnovskom ratištu i u odbrani Jajca, na sarajevskom ratištu u više navrata, zatim srednja Bosna, Kupres, a vrhunac je na Vlašiću. Potom smo, nanoseći velike gubitke neprijatelju, krenuli dalje i učestvovali u oslobađanju Donjeg Vakufa, Jajca, te kako već rekoh Ključa i Sanskog Mosta.
Ako se slažete, da se vratimo na početke odbrane od agresije na BiH, Vi ste u to vrijeme najviše bili na sarajevskom bojištu. Završili ste vojnu akademiju kopnene vojske i vođenje rata Vam je profesija. Kako je bilo braniti narod i domovinu u tek formiranoj armiji bez dovoljno naoružanja i vojne opreme?
– Bio je to težak period i kad o tome govorim, sjetim se riječi rahmetli generala Rasima Delića, koji je jednom rekao da smo mi u ovu partiju šaha – misleći na rat, tako ušli što su nam na početku uzeli kraljicu i dva topa. Agresor je smatrao da ćemo biti poraženi, ali mi smo debalans u naoružanju brzo popravljali, unaprijedili naš manevar i uz odbrambene krenuli i u ofanzivne oslobodilačke bitke i operacije. I da se vratim na šah: trebali smo pobijediti jer smo u završnici imali bolje figure, ali sticajem okolnosti bio je remi. Najvažnije je da smo u avnojevskim granicama sačuvali BiH, da ona i nakon Daytona postoji i da će je uprkos svemu biti.
Da se sa ratne tematike prebacimo u savremene tokove. Vi ste kao brigadni general do prije dvije godine bili zamjenik komandanta Operativne komande OSBiH – kako ocjenjujete stanje u našoj vojsci?
– Imamo vrlo sposobne Oružane snage koje uspješno izvršavaju svoje zadatke na lokacijama u BiH na kojima se nalaze, kao i u mirovnim misijama u svijetu. Naša vojska dijeli sudbinu svoje države i naroda, u skladu sa svojom funkcijom ponaša se racionalno. I još nešto vrlo bitno: Oružane snage su relevantan faktor unutarnje stabilnosti u BiH. Bez svoje vojske BiH ne bi imala atribute države. U poslijeratnom periodu uložio sam dosta svog vojnog znanja i ratnog iskustva u stasavanju najprije Vojske Federacije, a zatim i Oružanih snaga BiH.
Kako komentirate neke špekulacije o tome da se u BiH zbog uništavanja viška naoružanja vrši tiha demilitarizacija i navodno zbog toga slabi borbena gotovost naših oružanih snaga?
– To jesu špekulacije, jer time što se uništava neperspektivno, zastarjelo, dakle neupotrebljivo naoružanje, koje je samo teret vojsci, ni na koji način se ne umanjuje operativna spremnost Oružanih snaga da vrše svoje misije. Možda ima osnove u tome da je narušen međunarodni Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja i trupa, na štetu Bosne i Hercegovine, to naša politika mora da prati i reaguje, ali se za 20 godina mnogo toga promijenilo u odnosima, prijetnjama i integracijama na terenu. Činjenica je da se u OS mora više ulagati kako bi one bile još spremnije, ali i ovo čim se raspolaže u sigurnim je rukama. Tvrdim da Oružane snage BiH imaju najbolji ustroj od svih vojski u regiji, ali im je ponavljam – neophodna modernizacija.
U prilog ovome što ste rekli ide i stalna potvrda borbene spremnosti tri pješadijske brigade OSBiH.
– Tri brigade koje pominjete pod neposrednom su komandom Operativne komande OSBiH i one su se, kao i Brigada taktičke podrške i Brigada ratnog zrakoplovstva i protivzračne odbrane, u proteklom periodu razvijale i osposobljavale po standardima NATO-a.
Podla diskreditacija
Visok nivo obučenosti i uvježbanosti potvrđuju i na poligonu Manjača u rukovanju borbenom tehnikom, bojevim gađanjima i taktičkim radnjama, uključujući međunarodne obuke i vježbe
Naša vojska je pouzdan partner građanima i civilnim strukturama u reagiranju na prirodne i druge nesreće, u operacijama deminiranja, inžinjerijskih radova, izvođenju operacija medicinskih evakuacija te afirmaciji BiH na međunarodnom planu. Ponosan sam na svoj doprinos u formiranju, izgradnji i razvoju OSBiH.
Vi ste povodom jednog izvještaja koji je Tužiteljstvu BiH podnio MUPRS-a protiv nekoliko starješina 5. korpusa Armije BiH zbog navodnih ratnih zločina dali iskaz u SIPA o operaciji Sana 95. O čemu se radi?
– Tačno je da sam dao iskaz koji pominjete i to kao svjedok događaja, poštujući ono što rade vrhunski profesionalci u SIPA, i time da dokažem častan put moje brigade, njenih pripadnika i mene kao njihovog komandanta. Pored komandnog kadra 5. korpusa Armije BiH, u taj izvještaj o navodnom ratnom zločinu neko je stavio i moje ime i time me diskreditovao i onemogućio u napredovanju premda sam bio najobrazovaniji oficir Oružanih snaga BiH. Podsjetiću da sam školovan u SAD-u, da sam završio Kraljevski odbrambeni koledž (RCDS) u Londonu 2009/2010, a u Centru sigurnosnih studija “George Marshall – GMC” u Garmisch-Partenkirchenu sam bio u više navrata, kao i u drugim centrima za najviše vojno usavršavanje. I umjesto da zbog svojih stručnih referenci idem na višu dužnost, ja sam kao relativno mlad čovjek poslat u penziju. Apsurdno je da me dovode u vezu s bilo kakvim događajima koji se imputiraju komandnom kadru 5. korpusa Armije BiH. No, to je dio pritisaka koji su počeli u vrijeme kada je Dom naroda BiH još 2004. godine davao saglasnost na liste kandidata za generale u novom Ministarstvu odbrane BiH i kada sam od Kluba Srba, a na osnovu naručenih tekstova samo tri dana prije te sjednice od 19. maja u Glasu Srpske, Srpskom Oslobođenju, Blicu i Fokusu označen kao odgovoran za navodni nestanak u Sarajevu na Stupu čovjeka čije je prezime Lalović. Generalni inspektorat SFOR-a je provjeravao te navode i odbacio ih, ali to u MUP-u RS-a nisu uvažili, nego idu dalje, te me paušalno prikazuju drugačijim nego što jesam. Oni koji me poznaju ubijeđeni su da sam častan komandant bio u ratu, dostojanstven general u miru i vrlo poštovan od kolega u NATO-u, gdje sam čak dva puta držao predavanje pred Vojnim komitetom NATO-a o iskustvima i događajima u OSBiH i BiH kao postkonfliktnoj državi i društvu, te ulozi međunarodne zajednice u procesu tranzicije.
KOMENTARI