instant fap

Ponosan sam na to što je “Mojoj dragoj BiH” mnogima himna

Ponosan sam na to što je “Mojoj dragoj BiH” mnogima himna

Ismet Kurtović, legendarni muzičar, nekadašnji frontmen grupe “Drugi način”, kompozitor, pjevač, flautista i gitarista, skoro pet decenija živi u Zagrebu, a iz Sanskog Mosta, gdje je kao dječak živio s roditeljima, u glavni hrvatski grad krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća bukvalno je pobjegao da bi se upisao u muzičku školu, tako da su se roditelji s njegovim izborom, htjeli-ne htjeli, morali pomiriti.

Razgovarala: Semira DEGIRMENDŽIĆ

U dugogodišnjoj muzičkoj karijeri Kurtović je ostavio neizbrisiv trag. Kako u rokenrolu tako i kao osnivač i nekadašnji voditelj poznatog hora Islamske zajednice u Zagrebu “Arabeske”, s kojima je radio 15 godina i snimio tri albuma. Danas je Kurtović dirigent i voditelj ženskog pjevačkog hora “Bulbuli” u Kulturnom društvu “Preporod”, u hrvatskoj prijestonici.

Bezobrazna priča

S bratom Fikretom autor je pjesme “Mojoj dragoj BiH”, nezvanične himne naše zemlje, bez čije izvedbe ne može proći obilježavanje nijednog državnog praznika u BiH.

https://youtu.be/QYC2BTFExiE

S Kurtovićem smo razgovarali u Zagrebu, na Trešnjevci, mjestu gdje je ovaj muzičar organizirao i veliki koncert početkom agresije na BiH 1992., s kojeg su odaslane poruke mira i podrške Bosancima i Hercegovcima.

– Ovdje, na Trešnjevci, i početkom agresije na BiH organizirao sam veliki koncert na otvorenom, na kojem je bilo 25.000 ljudi.

Bio je posvećen BiH i, uprkos kiši koja je lila na dan koncerta, ljudi su neprestano dolazili autobusima i na drugi način i nisu htjeli odustati. Bio je među njima veliki broj glumaca i drugih umjetnika te mirotvoraca. Bio je, sjećam se, tu i Tilman Cilh (Zuelch). Trešnjevka me podsjeća na te dane energije i zajedništva. Inače, sve koncerte i humanitarne prosvjedne skupove koji su bili vezani uz ratno stanje u Bosni, u tom prvom periodu, ja sam radio. Rado se sjećam toga zbog emocije koja je nosila sve one domoljube da pomognu svojoj zemlji, ali, vjerujete, u početku ih uopće nije bilo puno, to mogu slobodno reći – kaže nam na početku razgovora Kurtović.

Nekako u vrijeme tog velikog koncerta nastala je i pjesma “Mojoj dragoj BiH”. Nažalost mnogih, nije odabrana za himnu BiH, iako su se mnogi tome nadali i to priželjkivali.

– Zaista se pjesma “Mojoj dragoj BiH” pokazala jednom od boljih stvari koje sam napravio zajedno s bratom Fikretom. Posebno zbog emocija koje je izazivala tada i koje izaziva i danas kod mnogih ljudi. Ponosan sam na to kada čujem da je i danas mnogi doživljavaju himnom naše domovine, iako ona to zvanično nikada nije postala i premda su bez nje nezamislive proslave Dana državnosti, Dana nezavisnosti…

Kako god, ta pjesma je odradila svoju svrhu. Gotovo svi su je koristili, kao što je i danas koriste. Ipak, moram reći da su u nastajanju te pjesme i spota najviše pomogli Hrvati. Osim mog brata Fikreta i mene, na toj pjesmi su radili i Željko Bebek, Amir Kazić, Toni Janković, Zele Lipovača, Ćeha iz ”Divljih jagoda”, Senad Galijašević, Deja Mušić, franjevački zborovi, pa djevojke iz Zagrebačke džamije, statirale su prve izbjeglice, bilo je i Srba pojedinaca… Bili su i angažirani mnogi drugi ljudi. Moram reći da, iako na toj pjesmi nema ništa uvredljivo za bilo koju naciju, trebala je hrabrost u ono vrijeme da u tome sudjeluješ. Jer nisu baš svi bili spremni da se izlože u spotu i na fotosnimanju. Zato još jednom kažem, hvala i svaka čast onima koji su to uradili!

Često sam pričao tu priču, kako sam ogorčen zbog odnosa prema mom bratu Fikretu i meni kao autorima te pjesme, jer smo zakinuti na sve načine. Naša prava kao autora tu se uopće ne poštuju, jer tu pjesmu pušta i emitira svako, a mi od toga nemamo ništa. Ali čovjeka boli to na neki način. Svakakvih je bilo priča o tome zašto je ova pjesma odbijena kao prijedlog za himnu, a za mene je najgori onaj što sam čuo da je “neko u Sarajevu rekao kako neće moju pjesmu jer sam ja pobjegao u Zagreb”. Mislim, to je bezobrazluk da ne može biti gori, jer to nije istina.

Ranije ste govorili da ste ogorčeni i zbog “Drugog načina”, a i s “Arabeskama” niste ostali u dobrim odnosima. Zašto?

– S “Arabeskama” se to nije fino završilo jer se nisam mogao sporazumjeti s “velikodostojnicima”. Mislim da je to šteta, ali je i tipično za nas. Imaš blago i zlato pod nosom, a to ne vidiš. Glavni razlog našeg razilaska bio je Mirsad Srebreniković, tadašnji predsjednik Medžlisa IZ u Zagrebu. Njegovo miješanje u moj rad najviše je doprinijelo mom odlasku. Ali valjda sam ja peh. Kad napravim neke dobre stvari, dogodi se takvo nešto. Istu stvar sam doživio s “Drugim načinom”. Jer ja sam osnivač “Drugog načina”, autorski sam bio najjači i u jednom trenutku kada smo se, kao, razišli mirno, onda je iz toga ispala velika muljaža. Tako da se nakon toga više nisam vraćao u rokenrol.

Ajvaz-dedo

Zapjevate li danas?

– Ja sam aktivan 100 posto i ništa se kod mene nije promijenilo. Jedino što ”šetam” iz stila u stil. Sad sam okupiran najviše “Bulbulima” i radim im novi CD. Već smo izdali jedan koji je primljen vrlo lijepo, ja sam to dosta neobično radio s njima. Sa zborom “Bulbuli” sad radim CD sa starim i novim sevdalinkama. Ne znam hoće li ih biti 12 ili 13, jer radim pjesmu “Ajvaz-dedo od bosanskih voda”. To je ustvari prilagodba jednog songa iz predstave Rusmira Agačevića “Legenda o Ajvaz-dedi”. Tu pjesmu smo posvetili legendi o Ajvaz-dedi, koja živi punim plućima i dan-danas.

Je li ta ljubav prema sevdalinci, uprkos tome što ste “zadrti” roker, oduvijek postojala?

– Ja sam uvijek govorio da je sevdalinka najljepša i najvažnija stvar u Bosni. I nije ona predmet mog interesiranja zato što sam muzičar. Nego u kompletnom smislu nacionalnom, ne možeš ništa ljepše i bolje naći. Ne mogu se baš svi narodi pohvaliti takvom ostavštinom. Ne treba biti skroman, ljudi su to već izanalizirali. Međutim, mi to i dalje ne kužimo. Ja bih sevdalinku, da imam utjecaj u Bosni i da mogu političarima “soliti pamet”, prije zaštitio nego burek. I to ne bih sada počeo, nego je trebalo početi prije 20 godina, a bilo je ljudi koji su to govorili i tada, mislim i ja čak. Zato što sve to ima smisla iz jednog vrlo finog razloga koji se krije iza toga.

Sevdalinka je toliko slobodna i formom čista, literarno toliko jaka da ima prostora da živi nekakav novi život. Nažalost, ima puno mladih koji je nikada nisu čuli i neće potrošiti vrijeme na to. Ali vjerujem da će u jednom trenutku skužiti – ipak je ovo pjesma iz duše moje i mojih roditelja. Hoću reći, u muzičkom smislu postoji taj prostor gdje se interpretacija, predstavljanje pjesme može dovesti na potpuno drugačiji nivo. Mislim da to sevdalinci nedostaje, jer ona je još u gubitku u odnosu na uobičajenu narodnu muziku. To malo teško i filozofski zvuči, ali mislim da je istina, jer estrada kao pojam neke grupacije, ona se sevdalinkom bavi samo kada joj treba. Ali da postoji taj neki kreativni ili, još bolje, autorski pristup sevdalinci, gdje se ulažu sredstva, gdje se radi nešto planski, nisu to nekakva velika sredstva, koja se ponekad troše na gluposti, to jednostavno ne postoji.

Kurtović na Trešnjevci, mjestu gdje je organizirao veliki koncert početkom agresije na BiH 1992. s porukama mira i podrške za Bosance i Hercegovce 

Paralelno uz rad s “Bulbulima” dio ste i grupe “Zefir”. Čime se bavite u toj grupi?

– Grupu “Zefir” čine književnik Enes Kišević, univerzitetski profesor Sead Alić i ja. Međutim, u projekte koje radimo uključeni su povremeno i brojni drugi ljudi, tako da će možda jednog dana, kako kaže Sead, više ljudi biti na pozornici nego u gledalištu. To je zato jer se bavimo temama koje svi zaobilaze. Kao, naprimjer, što su one o diskriminaciji žrtve vezano uz ovaj izbjeglički val, gdje se oko ljudi koji bježe od smrti, idu trbuhom za kruhom i traže krov nad glavom, pravi jedan veliki cirkus. Mi smo pjesmu i spot  “Stećak”, koju je snimila grupa “Zefir”, posvetili upravo izbjeglicama, a snimili smo i spot za pjesmu “Suza na kamenu”. Pripremamo i spot “Posljednje pismo iz Bišćana ili bijele trake”, posvećen svim žrtvama Prijedora. A meni je do toga posebno stalo zbog mog babe koji je isto tako nagrabusio kada su došli po njega, izveli ga iz kuće i ubili. Djeluje da pričam o tome hladno, ali nisam se ja toga još riješio. I nikad, vjerovatno, i neću. Ovo što radimo u “Zefiru” nazvao bih ”poetskim rokenrolom”, gdje muzika služi ne samo da bi slušao i plesao nego da bi i mislio.

Dževdetov snimak

Kakvi su Vaši odnosi sa Sarajevom?

– U vremenu kada smo počinjali s našim svirkama u “Drugom načinu”, Sarajevo je odigralo veliku ulogu u našim životima. Nezaboravne su svirke u nekadašnjem Domu mladih, koji je okupljao najbolje bendove iz bivše države. Sjećam se da je jedne prilike Dževdet Tuzlić došao kod nas u Trpanj na more i mi smo tek počeli slagati neke naše stvari. A Tuzlić je imao neku dobru “Nagru” (vrsta magnetofona, op. a.), bila je „mrak“, zvuk fantastičan i tako on nas snimi dok smo svirali “Piši mi”, pjesmu prema kojoj je on imao neki poseban odnos, a da mi nismo ni znali. I dođemo mi te jeseni iste godine u Dom mladih i, kao, idemo odsvirati prvi put “Piši mi”, jer neke druge pjesme ljudi već znaju i vole. Kad, čovječe, cijela dvorana poče pjevati. Mi se zgledamo i mislimo – šta je ovo. A onda smo se čuli, Dževdet, koji je tada radio na radiju, rekao mi je da je on to puštao u program i da su se ljudi odmah vezali za tu pjesmu. Neki dan sam otvorio na jednom mjestu na YouTube tu pjesmu i vidio sam da ima dva miliona pregleda. Samo na tom jednom mjestu!

Pratite li danas situaciju BiH?

– Muka me ulovi kada vidim i čujem za neke stvari u Bosni. Iako sebi pokušavam dokazati “Ismete, smiri se, imaš hrpu godina, pusti to, živi malo svoj život”, ne mogu. Uzrujam se i iznerviram. Čudim se što se stvari ne miču, a Bosna je tako lijepa i bogata zemlja. Svima bi moglo biti dobro, svi bismo mogli živjeti kao “bubreg u loju”. Samo, treba malo strpljenja, nekog reda, kojeg očito ne znaju napraviti. I malo-malo pa čujete kako Dodik kaže, kad okrene glavu, da mu je bliži Beč nego Sarajevo, ili da navija za Austriju kada igra protiv BiH. Ja to ne mogu shvatiti drugačije osim da s takvim čovjekom, koji ne voli vlastitu zemlju, nešto nije uredu. Uvjeren sam 100 posto da većina ljudi u manjem bh. entitetu ne misli tako, ali oni to drže u svojim rukama i onda još ispadne da ga je većina izabrala, a nije. Iskreno se nadam da će se stvari u Bosni promijeniti i da će konačno krenuti nabolje, jer čini mi se nagore više ne može.

Ovih dana, u svjetlu obilježavanja 100 godina priznanja islama u Hrvatskoj, puno se govori i o položaju Bošnjaka. Kakvim ga Vi ocjenjujete?

– Dobrim. Bošnjaci ovdje već dugo godina imaju velike mogućnosti, čovjek bi morao biti pogan da ne kaže da mnoge stvari mogu provoditi na bezbolan način. Međutim, u nekim slučajevima ja tu vidim veći problem u Bošnjacima nego u komunikaciji s državom. Sigurno da se uvijek može napraviti više, ali ne bih to pripisivao državi, nego bih to pripisao Bošnjacima, koji još “šaraju i šaraju”. Imamo svoje brojne institucije, od džamije, preko kulturnih društava, do novina, a ipak ima nekih ljudi koji unose trzavice među nas i ne bi škodilo da malo smijenimo neke unutar tih naših društava, gdje zbog nečijih ljigavih interesa funkcioniraju i određene grupice. Ali nadam se da ćemo to prevazići.

Priča o sestriću Alisu

– Moja sestra je preživjela prijedorski pakao, jednostavno, što bi se reklo, dragi Bog ih sačuvao. Međutim, ima jedna zanimljiva stvar. A to je da je njen sin Alis, u vrijeme dok je trajala agresija na Hrvatsku i još nije počeo, kako ja kažem, “uvezeni” rat u BiH, postao prva žrtva, u metaforičkom smislu, ”vikend četnikovanja”. Naime, kada bi se prijedorski Srbi, s početka 1992. godine, vraćali u Prijedor, nakon vikenda provedenog po hrvatskim ratištima, onda bi obavezno svoj povratak proslavljali i pucajući po gradu.

Tako je jednog dana, dok je kao klinac u osnovnoj školi bio na velikom odmoru s drugom, mog sestrića pogodio zalutali metak koji mu se zabio u kičmu. Dječak koji je bio s njim rekao mu je: “Alise, ti se pogođen”, a on je uzeo svoju torbu i pošao reći majci da je pogođen. To su bili nevjerovatni momenti, a još nevjerovatnije je to što je dječaka od toga da ne ostane nepokretan uspio spasiti jedan hirurg u prijedorskoj bolnici, inače Mađar. Iako Alis i danas osjeća posljedice tog ranjavanja, uspješno je završio škole i danas je sudija u Sanskom Mostu. Nije se htio vraćati u Prijedor, došao je kod moje, sada već rahmetli majke, i tu ostao – ispričao nam je Kurtović.

Bošnjak otkako zna za sebe

– Zahvaljujući mom rahmetli babi, vrlo rano sam imao izgrađen politički stav. Prvo, ja znam šta je Bošnjo otkad znam za sebe. Jer sam se iznenadio kad su mi neki ljudi rekli da ne znaju šta je Bošnjak, da oni to prvi put čuju od Sabora 1993. Ja znam ko sam i šta sam otkako znam za sebe. I ko to ne zna, to je problem pojedinca, a nikako naroda – zaključuje Kurtović.

 

KOMENTARI