Priča o Avdi je jedna od onih od kojih vam srce zatreperi i suza krene…
Piše: Ahmed Hrustanović
O ljudima se uvijek ima šta govoriti i pisati. Priče iz davnina su milozvučne i izazivaju žaljenje za prošlim lijepim vremenima. Priče, bilo bajke ili basne, ili one koje su se zaista zbile su svevremene i za svakoga. Djeca ih možda najviše vole, ali i starijima nisu mrske rado se sjete i prisjete, a i svojoj djeci ispričaju.
No, kako nas ima dobrih i onih manje dobrih, tako ima i priča o ljudima, dobrim i onih koji to nisu. Manje dobre priče se šire brzinom svjetlosti, pogotovo danas, kad je internet brži od svega. Lahko je plasirati laž i neistinu, a također dobro i istinu. Na ljudima je samo da izaberu u koje će skupine, da li onih dobrih i vrijednih ili u skupinu onih manje dobrih.
Događaji, o dobrim ljudima kakvih se sjećamo iz priča iz djetinjstva i danas, se dešavaju, samo ih treba željeti čuti. Ti događaji su dokaz da su i te stare poučne priče istinite.
O ljudskoj dobroti je teško pisati, jer, čini se, nema riječi kako bi onako dobro, kako to zaista jeste, opisali ono što se dogodilo.
Ima jedan Abdulah, nije Sidran, ali za mene je, zbog pretrpjelog i života kojeg još uvijek trpi, veći od njega. Avdo, kako ga od milja zovu, je pošten i prepošten čovjek. Sve je svojim suhonjavim rukama stekao. Sve sam i sa ukućanima svojim.
Avdin dug
Živio je u Srebrenici prije dvadesetak godina, a sada živi ne zna ni on gdje, jer za njega to nije važno. Da li živio u Parizu ili Kentakiju, ili nekom seocetu u Bosni, jer kad nije u Srebrenici, kao da nije nigdje.
Naš ti je Avdo zbog svog poštenja i čestitosti imao prijatelja na sve strane i nikoga od njih glava od njega zaboljela nije, jer on je strogo vodio računa o tome da nijednom živom biću zla ne učini. A, učinjeno je njemu zla i napretek, i previše.
Njegovih dvojice sinova, kao dvije zlatne jabuke, više nema, a bili su živi do jula 1995, jer tada ih je zadnji put vidio dok su se rastajali tamo negdje, da li na Buljimu ili dok su Jadar gazili i prelazili prema Tuzli.
Jednom ti je Avdo, naš pošteni, još i prije onog zla koje ga zadesilo, od svoga komšije, čovjeka od kojeg se samo po vjeri razlikovao, u zajam uzeo novac. Nije to bila neka veća svota, kazuje Avdo, možda u vrijednosti danas jedne dobre ovce. Uzeo je u zajam taj novac, ali zbog agresije i ludila koje tada zahvati jedinu nam domovinu Bosnu i Hercegovinu, nije uspio da vrati novac svom komšiji Srbinu.
Godine su prolazile. Muku je mučio sa svojim dugom. Vratit će ga Avdo pa šta god bilo da bilo. Jednom, teško se razbolio, pa je dvojici preostalih sinova kazivao kome je i koliko dužan, ako bi on umro, da znaju da ne ide pod dugom na drugi vječni svijet. I tako, ozdravi naš Avdo, i jedne prilike dok je putovao na dženazu, dugo godina nakon genocida, u džep je stavio onoliko para koliko se najbolja ovca može kupiti i dodao još, kako bi bio siguran. Ukop je gotov, ali Avdu i dalje muka muči, kako sada naći komšiju kojem osta dužan.
Krenuo je u selo gdje je komšija mu bio, nađe mu, nekako, kuću, ali komšije u kući nema. Rekoše mu da dolazi krajem dana jer ide da obavlja neke poljoprivredne poslove. Avdo je čekao, i u mjestu tapkao, iščekivao svoga komšiju od kojeg je zajam prije toliko godina uzeo, i na kraju ga dočekao te dug vratio. Kao da ga sad gledam dok, poguren i suh kao suha brezova grana s rukama na leđima i francuzicom na glavi šeta i tapka u mjestu dok iščekuje da svoje muke se riješi.
Danas, ako bi otišli nekad u mjesto u kojem se to zaista zbilo, ljudi bi vam rekli da je to zaista tako i bilo. Tako su nastajale legende i priče od kojih vam srce zatreperi i suza krene. O gromadi ljudskoj kakav je Avdo, pričat će se dok je svijeta i vijeka.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI