Priče sabrane na ovom mjestu su omaž jednom vremenu i svijetu koji više nikad neće biti isti. Njihovi junaci su naši sugrađani, ljudi zanimljivih biografija, osobe koje se bave neobičnim zanatima i poslovima, osobenjaci i gradski šereti, ljudi u vrtlogu života. Svako od njih obilježio je svoje i živote drugih na osoben način.
Na žalost, mnogi od njih nisu više među živima, tako da je to i neka vrsta posvete našim preminulim sugrađanima.
Djetinjstvo je, možda, najvažnije razdoblje u životu čovjeka. Ruka sudbine te tada oblikuje poput gline i izbrusi za iskušenja koja te čekaju na toj vijugavoj stazi koja se životom zove. Veliki latinoamerički pisac Gabrijel Garsija Markes kazao je kako je djetinjstvo najvažniji period u ljudskome životu.
„Ono što je važno doživiš do svoje osme godine, a kasnije sve je ponavljanje“,
poručio je tvorac „magičnog realizma“ i pisac knjige „Stotinu godina samoće“.
Djetinjstvo na sanskim ulicama znalo je biti surovo i svaka neobičnost u izgledu ili govoru nemilosrdno se kažnjavala. Uostalom, koliko je samo Sanjana iz djetinjstva naslijedilo ružne ili nezgodne nadimke koji su ih potom pratili kroz cijeli život. Što si im se više opirao, to su se oni jače lijepili za tebe, pa su mnogi tako, htjeli to ili ne, zauvijek ostali Ćelo, Ćoro, Klempo, Šiljo, Šepo ili Muco.
O tome kada je i započeo intenzivno slušati radio i kako je zavolio taj medij malo se zna. Tek u maglovitim sjećanjima naziru se trenuci kada, okružen buljukom djece, glasno komentariše nogometnu utakmicu između dvije mahale na „Partizanu“, kiteći igrače i njihove akcije sve nekim neobičnim nazivima i komplimentima koje nikada do tada nismo čuli.
Ili bi se nekad desilo da iznenada započne nerazgovjetnu priču na italijanskom jeziku, jer je često kod kuće slušao radio stanice s Apenina, pa potom oponašao retorske vratolomije njihovih radijskih voditelja.
I tako to obično biva, kada se ljubav ili sklonost ka nečemu rode u djetinjstvu, često postanu i trajno životno opredjeljenje.
Naravno, slušanje radija neminovno proizvodi empatiju prema muzici, pa je vremenom postao hodajuća enciklopecija rok i pop subkulture. Najčešće ga se moglo susresti na trećem spratu robne kuće „Sanjanka“, na odjelu gdje su se prodavali muzički albumi.
Govorilo se kako kod kuće ima brdo ploča i audio kaseta i da je bolje opremljen od Radio „Sane“.
Jednostavno, to je bio naš prozor u neki čarobni i uzbudljivi svijet za kojeg smo mislili da postoji i egzistira negdje tamo iza čelične zavjese socijalizma.
Druga polovina osamdesetih bila je vrijeme procvata diskoteka i kafića koji su širom grada nicali kao pečurke poslije kiše. Prisjetimo se samo diskaća u holu gradske dvorane, pa zatim diskoteke „Duga“ u prizemlju hotela ili „Tropika“ preko puta džamije.
Kada je Ares tamnom zavjesom rata natkrilio naše prostore, svako je krenuo za svojom sudbinom.
Sjećanja su neizbrisivi dio naših života, pa će tako i uspomena na njega živjeti koliko i mi sami.
Neki događaji i slike se nečujno šunjaju kroz naša sjećanja. Oni su poput ponornice koja tajnovito vijuga duboko kroz zemljinu koru i potom iznenada odnekud izbije na površinu.
Takva sjećanja se tiho pojave, obično u vrijeme kada ti više ne trebaju ili kada se na zemlji događaju neke čudne stvari koje ih prizovu.
Iznenada uskrsla uspomena kao da u jednom trenutku zaustavi vrijeme i učini ti se da bi se moglo desiti da se njegov točak počne kretati u potpuno suprotnom smjeru, a srce ti zarobe milina i sjeta.
isječci iz tekstova
Zlatana Čekića
KOMENTARI